MUO: Deset klavira iz zbirke Ljubomira Gašparovića |

klavir 05 sl 009

Deset klavira iz zbirke Ljubomira Gašparovića

Izložba Deset klavira iz zbirke Ljubomira Gašparovića otvara se pod visokim pokroviteljstvom dr. Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, u utorak, 20. 3. 2012., u 19 sati, u Muzeju za umjetnost i obrt, Zagreb

Izložba predstavlja izbor iz zbirke povijesnih i modernih klavira Ljubomira Gašparovića, pijanista i profesora klavira na Muzičkoj akademiji. Zanimljivo je da jednu od najznačajnijih zbirki muzičkih instrumenata u Hrvatskoj u svome fundusu čuva upravo Muzej za umjetnost i obrt; osnovana je tridesetih godina prošlog stoljeća, a danas među ostalim glazbalima uključuje i 17 instrumenata s tipkama.

klavir 08 sl 008

Gašparovićeva zbirka, koja trenutno također broji 17 primjeraka iz razdoblja od 1835. do 1924. godine, od romantizma do moderne proizvodnje, jedina je privatna zbirka ove vrste u Hrvatskoj, a može se smatrati reprezentativnom i u svjetskim razmjerima.

Izložba će javnost upoznati s imenima bečkih majstora – graditelja klavira, poput Mathiasa Müllera ml., Josepha Simona, Johanna i Ludwiga Heitzmanna, koji su u svome vremenu određivali pojmovne standarde dobrog zvuka, a neki proizvođači poput berlinskog Bechsteina, pariškog Pleyela i američko-njemačkog Steinwaya to čine i danas.

Upravo klavir proizveden u hamburškoj podružnici tvrtke Steinway & Sons 1922. godine, izvorno izrađen kao reprodukcijski klavir, što je tada bila velika tehnološka novina i prednost za pijaniste jer omogućuje naknadno slušanje odsvirane glazbe, ima status istinskog rariteta na izložbi.

Jedan aspekt ove izložbe, zasnovane na sprezi kolekcioniranja i strasti prema glazbi i klavirima, informira o restauratorskim zahvatima poduzetim da bi se klaviri uredili i osposobili za sviranje. Gašparović se drži načela koja je sredinom 1990-ih godina u svojem elaboratu O smislenosti i besmislenosti restauriranja povijesnih klavira odredio dr. sc. Alfons Huber, restaurator Zbirke instrumenata s tipkama u bečkom Kunsthistorisches Museumu.

klavir 09 sl 002

Osnovno je polazište da je pri restauriranju povijesnog klavira glavna zadaća restauratora sačuvati izvorne podatke, pri čemu Gašparović ipak nastoji, ako je ikako moguće to ostvariti, osposobiti klavir i za sviranje. Dr. Huber pomaže mu savjetima i informacijama.

Pri određivanju koncepcije restauratorskog postupka Gašparović se savjetuje i s vodećim europskim restauratorom povijesnih klavira gosp. Albrechtom Czerninom koji mu pomaže i u realizaciji i čija je pomoć u svakom smislu neprocjenjiva.

Glazbeni program koji prati izložbu tijekom njenog održavanja omogućit će posjetiteljima da se upoznaju s pravom glazbenom kvalitetom ovih instrumenata. Na čak pet od ukupno deset izloženih klavira profesor Gašparović i njegovi suradnici održat će niz koncerata i tako demonstrirati njihove glazbene osobitosti.

Zbirka klavira Ljubomira Gašparovića ovom će izložbom po prvi puta biti predstavljena javnosti.

Koraljka Vlajo je autorica likovnog oblikovanja postava izložbe, a Katarina Bence vodila je tehički postav. Ljubomir Gašparović, autor je glavnog teksta i detaljnog opisa izložaka u atraktivnom katalogu kojim je popraćena izložba. Anđelka Galić je urednica kataloga, Srećko Budek i Vedran Benović autori su fotografija, a katalog i plakat izložbe oblikovao je Studio Rašić (Ante Rašić i Vedrana Vrabec).

Izložba ostaje otvorena u Muzeju za umjetnost i obrt do 6. svibnja 2012.

klavir 05 sl 015

05. STEINWAY & SONS

Hamburg, 1922.

dužina 205 cm; širina 153,7 cm; visina kutije 34,5 cm; ukupna visina 98 cm; razmak c’ –h”’49,7 cm; dubina hoda tipke 9,5 mm

konstrukcija s kompaktnim željeznim okvirom; križane žice

engleska mehanika s dvostrukom repeticijom; opseg klavijature 7 oktava i terca: A2 – c””’; 88 tipaka; batići obloženi filcom; dva pedala: podizač prigušnica, una corda

dva mosta: basov 26 tonova, diskant 62 tona; A2 –F#1 po jedna čelična žica opletena bakrom za ton, G1 –A# po dvije čelične žice opletene bakrom za ton; diskant 62 tona H – c””’ po tri čelične žice za ton

Na poklopcu klavijature o donjem desnom kutu mjedenim slovima natpis: Steinway & Sons, u desnom kutu mjedenim slovima: Piano Lang München.

Ovaj instrument sačuvan je u potpuno izvornom obliku. Od izrade nije izmijenjen niti jedan dio, što je prava rijetkost kada je u pitanju tako star instrument. Klavir je detaljno očišćen, regulirana je mehanika i intoniran je. Priličan je raritet i zato što je prvotno napravljen kao reprodukcijski klavir. U suradnji s tvrtkom Welte Steinway je, u vrijeme prodora reprodukcijskih klavira, također razvio takav klavir. Ali vrlo brzo su odustali od proizvodnje i Steinway je napravio samo oko 3000 takvih klavira koji imaju posebna ojačanja i duži su od osnovnog modela radi prostora predviđenog za reprodukcijski stroj. Mehanika je također prilagođena pa su tipke znatno duže nego na osnovnom modelu. Zbog toga su i ostali parametri mehanike drugačiji. Na ovom klaviru uklonjen je reprodukcijski stroj.

U svijetu je sačuvano nekoliko takvih instrumenata, s reprodukcijskim strojem i bez njega.

Tvornicu klavira Steinway & Sons utemeljio je 1853. godine njemački imigrant Henry Engelhard Steinweg na Manhattanu. Graditelj klavira promijenio je prezime u Steinway na prijedlog prijatelja prije otvaranja tvornice. Kroz sljedećih trideset godina Steinway i njegovi sinovi C. F. Theodore, Charles, Henry Jr., William i Albert razvijali su tip modernog klavira, u suradnji s najvećim pijanistima i fizičarima i patentirali su niz novosti u gradnji klavira. Od 1855. godine Steinway klaviri dobili su velik broj nagrada na izložbama po Americi i Europi. Osim tvornice u New Yorku, 1880. godine otvorena je podružnica u Hamburgu. Status jedne od tvornica najboljih klavira Steinway & Sons zadržali su do danas. Godišnje proizvedu oko 2500 klavira koji pronalaze svoje mjesto u koncertnim dvoranama i domovima diljem svijeta.

klavir 08 sl007

08. BECHSTEIN

Berlin, 1868.

dužina 191 cm, širina 136 cm, visina kutije 28,3 cm, ukupna visina 83,7 cm, razmak c’-h”’ 49,2 cm, dubina hoda tipke 9 mm

konstrukcija sa željeznim gredama povezanim mjedenim šipkama; ravne žice

francuska Schwander mehanika; opseg klavijature 7 oktava: A2 – a””, 85 tipaka; batići obloženi kožom i filcom; dva pedala: forte (podizač prigušnica), una corda

dva mosta: basov 22 tona, diskant 63 tona; A2 – D#1 po jedna željezna žica opletena bakrom za ton, E1 – C po dvije željezne žice opletene bakrom za ton, C# – F# po tri željezne žice opletene bakrom za ton, G – a”” po tri željezne žice za ton

Na poklopcu klavijature utisnut natpis: C. BECHSTEIN / Hof-Lieferant Majestät König/ BERLIN

Na glasnjači natpis: Piano-Forte Fabrik von C. Bechstein /Hoflieferant / SB Majestät des Königs / Sr.K Hoheit d. Prinzen Friedrich Carl von Preussen und / Ihrer Kgl. Hoheit der Frau Kronprinzessen / Princess Royal v. Grossbrit. U. Irland / Berlin / Johannis – str. No. 4. u.5. / N0. 3562

Osim izmijenjenih nekoliko željeznih žica, svi ostali dijelovi klavira sačuvani su u izvornom stanju. Velika je rijetkost danas naći tako očuvan instrument iz tih godina.

Klavir je očišćen i ispoliran, mehanika je regulirana.

Ovakav je model Carl Bechstein 1869. godine darovao Franzu Lisztu koji mu je zahvalio riječima: “Kako veličanstveno ovaj instrument izgleda i zvuči!“

Carl Bechstein (Gotha, 1826. – Berlin, 1900.) smatra se jednim od najvećih graditelja klavira svih vremena. To potvrđuje izjava Achille-Claudea Debussyja koji je rekao: „Trebalo bi skladati samo za glasovire Bechstein.“ Bechstein je izučio zanat u Francuskoj i Njemačkoj. U kolovozu 1853. otvorio je u Berlinu tvornicu klavira koji su odmah postali cijenjeni među klavirskim virtuozima. Prva javna izvedba na Bechsteinovom klaviru zabilježena je 1857. godine kada je sonatu Franza Liszta izveo njegov zet Hans von Bülow koji je smatrao da je Bechstein „za pijaniste ono što su Amati i Stradivarius za violiniste.“

Drugu tvornicu Bechstein je otvorio 1880. također u Berlinu, a zatim 1897. u Berlin- Kreuzbergu. Izrađivao je klavire za ruske careve i europske kraljevske obitelji, a s britanskom je kraljicom čak imao i službeni ugovor kao njezin snabdjevač. Bechstein je 1885. otvorio podružnicu tvornice u Londonu, zatim u Parizu i Sankt Peterburgu. Godine 1887. Bechstein otvara koncertnu dvoranu u Berlinu, a nakon njegove smrti 1900. godine njegovi su sinovi preuzeli tvornicu i 1901. godine izgradili u Londonu koncertnu dvoranu.

klavir 09 sl 001

09 MATHIAS MÜLLER ml.

Beč, oko 1835.

dužina 242 cm; širina 129,7 cm; visina kutije 32,8 cm; ukupna visina 87,5 cm; dužina razmaka od c’ – h”’ 48,15 cm; dubina hoda tipke 6 mm

drvena konstrukcija s jednim željeznim potpornjem

bečka mehanika; opseg klavijature 6 oktava i kvinta: C2 – g””; 80 tipaka; batići obloženi kožom; četiri pedala: forte, moderator, una corda, fagot.

dva mosta: basov 18 tonova; diskant 62 tona; C2 – F2 po dvije mjedene žice za ton, F#2 – F po tri mjedene žice za ton, F# – g”” po tri željezne žice za ton

Na dasci iznad klavijature u metalnom četvrtastom okviru natpis na papiru:

Mathias Müller Junior / Imp,,^to Reg. priv,,^to Fabbricatore / di Pianoforte di Vienna

U svakom smislu ovaj je klavir čudesan predmet. Nakon što je petnaestak godina stajao na otvorenom ispod jedne nadstrešnice, glasnjača ima samo jednu manju pukotinu, a statička su oštećenja, s obzirom na spomenute okolnosti, zanemariva. Klavir je preuzet u stanju u kojem je i sada. Obavljeno je samo površinsko čišćenje kutije, unutrašnjost je površno očišćena, ostalo nije dirano.

Mathias Müller ml. rođen je u Beču 1806. godine. Sin je jednog od najpoznatijih graditelja klavira svoga vremena. Učio je u očevoj radionici, a 1824. godine dobiva zvanje graditelja klavira. Posljednji podaci o njemu potječu iz 1835. godine.

klavir 10 sl 003

10. PLEYEL

Pariz, 1924.

duljina 276 cm, širina 152 cm, visina kutije 32 cm, ukupna visina 98 cm, dužina razmaka c’ – h”’49,8 cm, dubina hoda tipke 10 mm

metalna konstrukcija s kompaktnim željeznim okvirom; križane žice

Pleyelova mehanika s dvostrukom repeticijom; opseg klavijature sedam oktava i terca: A2 – c””’; 88 tipaka; batići obloženi filcom; dva pedala: podizač prigušnica, una corda

dva mosta: basov 20 tonova, diskant 68 tonova; A2 – E1 po jedna čelična bakrom opletena žica za ton, F1 – A1 po dvije čelične bakrom opletene žice za ton, A#1 – E po tri čelične bakrom opletene žice za ton, F – c””’ po tri čelične žice za ton

Na poklopcu klavijature natpis: Pleyel; unutar bogato izrađenog stalka za note ugrađena su drvena slova PLEYEL; na željeznom okviru natpisi Pleyel Wolf Lyon & Cie Paris France, PWL & Cie

Iako po konstrukciji željeznog okvira i rasporedu laga ima sličnosti sa Steinwayevim koncertnim klavirom, zanimljivo je da Pleyel ostaje vjeran svojoj mehanici koja se bitno razlikuje od onoga što je dvadesetih godina 20. stoljeća bilo uobičajeno. Klavir je izrađen od ružinog drva. I drvo i metali su raskošno i bogato ukrašeni.

Klavir je bio u vlasništvu prof. Svetislava Stančića. Zašto je Stančić, kao berlinski đak i osoba koja je kasnije za Akademiju nabavljala Bechsteinove klavire, sebi odlučio kupiti novi Pleyel – ostat će zagonetka.

Kad je kupljen, klavir je bio u relativno lošem stanju. Imao je nekoliko većih pukotina na glasnjači, batići su bili potpuno istrošeni, manjkalo je nekoliko pokrova klavijatura, a filcevi i kože u mehanici bili su potpuno neupotrebljivi.

Restaurirana je mehanika, postavljeni su novi batići i klavir je očišćen.

Ignace Joseph Pleyel, Francuz rođen u Austriji 1757. godine, bio je skladatelj i graditelj klavira u razdoblju klasicizma, koji je iza sebe ostavio 41 simfoniju, 70 kvarteta, kvintete i opere. Godine 1775. postao je učenik, a ubrzo i prijatelj Josepha Hadyna. Nakon putovanja u Strasbourg i London, Pleyel se 1795. godine skrasio u Parizu gdje je otvorio svoju prvu glazbenu trgovinu i objavio kolekciju glazbenih knjiga. Imao je veliku želju unaprijediti instrumente kako bi odgovarali zahtjevima skladatelja i umjetnika toga vremena. Tu je želju ostvario 1807. godine utemeljivši radionicu instrumenata Pleyel Music Plant. Pleyel klaviri bili su traženi u Europi, Americi i na dalekom Istoku. Nakon njegove smrti sin Camille, također vrsni pijanist, preuzeo je obiteljsku tvornicu klavira i znatno ju unaprijedio. Vrhunac je pariški glazbeni život toga vremena doživio otvaranjem poznatih Camilleovih salona u kojima su mnogi skladatelji imali prve izvedbe. Gustav Lyon je 1887. godine preuzeo Pleyelovu tvornicu i znatno ju unaprijedio. Također je nastavio salonsku tradiciju otvorivši 1927. godine u Parizu Salle Pleyel koji je ubrzo postao prvi holistički glazbeni centar. Proizvodnja je na neko vrijeme premještena u Njemačku, no 1996. godine vraćena je u Francusku.

klavir 10 sl 004

Fernando Soprano

Akademija-Art