Muggia (Italija): Mjesta ili nemjesta

Ideja, organizacija: Corinne Beatovic Kraljević

MJESTA ILI NEMJESTA

Pojam putovanja može inicirati, označavati više različitih odaziva u memoriji. Putovanje može biti oznaka aktivnosti ali i simboličnog značenja. Putovanje ima duži ili kraći tijek kojem prethode pripreme, a slijede nove situacije i nova mjesta, nove lokacije. Putovanje je idejna okosnica istraživanja koje je započeto prošle godine u prvom projektu DEEP ART, obrađujući putovanje, umjetnost odlazaka / dolazaka. Ovaj drugi projekt usredotočen je na problematiziranja NEMJESTA. I ovaj projekt se uklapa u ideju putovanja, promjene lokacija, ali tematizira jednu od strukturalnih karakteristika putovanja.

Pojmovi identitet i lokacija miješaju se. Često nam je određeno mjesto, lokacija, oznaka identiteta. Nesigurnost postojanja kompenzira se fiksacijom na prostor kojeg uzimamo kao osobni. Ova situacija ima arhetipske osobine jer se od početka postojanja čovjek bori za pećinu, kolibu, nastambu. Kutak pod suncem ima u sebi dva najvažnija oslonca: psihički i fizikalni. Fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu prostora. Psihički, osjećaj pripadnosti određenom prostora unosi sigurnost.

U obrazlaganju pojma NEMJESTA pomoći ćemo si istraživanjem antropologa Marc Augé-a, rođenog 1935. godine u Francuskoj. Marc Augé definira NEMJESTO kao prostor s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet, kojeg ne možemo doživjeti kao mjesto susreta a ni odrediti kao povijesni prostor. Najuvjerljiviji primjeri ne-mjesta su lokacije potrebne za cirkulaciju ljudi i dobara (prijevozni sistemi, autoceste, zračne luke, čvorišta tranzita i velika trgovačka središta). To su prostori u kojima se mimoilaze tisuće ljudi a da ne stupaju u prisniji odnos.

 

Zanimljiv su primjer veliki prodajni centri, usredotočeni na ponudu i prodaju, prilagođeni ukidanju međusobne komunikacije osoba koje kupuju i bez ideje stvaranja odnosa s mjestom gdje se kupuje. Sa tih lokacija maknuto je sve što bi moglo odvući pažnju potrošača od predmeta ponude. Iako su to uvijek preveliki ali ponekad arhitektonski zanimljivi objekti, najčešće su proizvedeni u montažnim serijama a eventualna arhitektonsko – likovna dostignuća bivaju prekrivena reklamama.  

Zanimljiv je fenomen da su centri nekih gradova preoblikovani u city, poslovni dio u kojem poslije uredovnog vremena nitko ne živi. Tako su od mjesta postali NEMJESTA. Ujednačavanje odmorišta na autocestama dovodi nas do senzacija da nam se čini da smo vozili satima a zaustavili se opet na istom mjestu. Tako se sudaramo s interesom kapitala jer proizvesti 20 jednakih montažnih građevina istog oblika ne zapošljava više 20 kreativaca: dizajnera, arhitekata, oblikovaoca interijera. Zaposlen je bio samo jedan. Rezultat toga je lakše slijevanje kapitala a pojačavanje monotonije putovanja. Slične situacije kanona nalazimo i u tipskim oblicima hotela, kamp naselja ili dijelova gradova. Identitet je anuliran. Mašta prognana a stanovnici i / ili putnici osuđeni na monotoniju. 

Poseban problem je pozicioniranje groblja. Ono se može odrediti prema obliku i vremenitosti. Ukoliko se nalazimo na antičkom lokalitetu ili na groblju gdje su za promatrača neuobičajene oznake, možemo doživjeti izvjestan interes za običaje i znakovlje. No, na urbanim lokacijama, na velikim grobnim područjima ponašamo se kao na aerodromu. Iako groblja izazivaju pojačan emocionalni pristup i ona pripadaju NEMJESTIMA.

Augé smatra da su prostori putovanja arhetip NEMJESTA. Putnik prolazi kroz lokacije bez poimanja identiteta ili spoznaje posebnosti mjesta. Putnik na aerodromu, u avionu ili na autocesti prolazi mimo mjesta a da ih ne doživljava kao specifične lokacije. Iskustvo putnika svedeno je na tekst, znak ili oglasnu ploču o identitetu mjesta, njegovom povijesnom značenju. Takva oznaka zamjenjuje doživljaj lokacije. Zbog nedostatka individualnosti, NEMJESTA karakterizira minimalni socijalni odnos a osobe su svedene na usamljenost i sličnost. Tako jedinka ne stvara vezu s NEMJESTOM. Najčešće su to tranzitni prostori koji služe da bi se dostigla izabrana lokacija ili obavila neka svakodnevna obveza.

Karakteristike NEMJESTA imaju velika urbana područja. Ona su odraz suvremenoga načina života za koje je karakteristična brzina i protočnost. Pojedinac ne postiže identifikaciju s takvim mjestom. Ne doživljava ih ni povijesno ni osobno. Bit NEMJESTA jest da stvaraju ono što Auge naziva samotnjačka obvezatnost, umjesto organske društvenosti, koja je proizvod mjesta. Paradoksalno, čini se da budućnost društva ide prema sve većoj akumulaciji NEMJESTA, u kojima se, najvećom koncentracijom ljudi, realiziraju minimalni socijalni odnosi.

Autore uvedene u ovaj likovni projekt zanima putovanje s komentarom uperenim u NEMJESTA. Iako nam je jasnija socijalna definicija pojma, on podliježe (likovnom) propitivanju i ovisi o osobnom stavu. Pri tom razrada ide kroz dva stupnja: definiranje NEMJESTA, mjesta bez identiteta i, na drugom stupnju definiranja takvih prostora uz odnos koji se stvara između osobe i takvih lokacija.

Locirajući problem, ipak možemo pronaći slabost ove teorije jer se doživljaj okoline obavlja na osobnom planu. Uvjeren sam da se i na otuđenom mjestu može doživjeti susret osoba. To je ovisno o senzibilitetu pojedinca. Istina je da je kretanje na NEMJESTIMA određeno mnogim pravilima i oznakama no ta činjenica nas ne mora smetati ukoliko uspijemo sklopiti kontakt. I već time kršimo poneko pravilo jer u redu više ne stojimo sami već sa sugovornikom. Jer ne čekamo u tišini svoj let već stvaramo buku razgovorom koji gotovo uvijek odzvanja u prevelikom prostoru. I tu postajemo na neki  način revolucionari, buntovnici. Problem je što većina ostalih, umjesto da podržavaju neku međuljudsku komunikaciju na otuđenom prostoru, sa čuđenjem ili čak negodovanjem prati naše veselje pronalaska drugog čovjeka. I tu je problem: needuciranost, podložnost krdu, poštovanje svih pa i najnelogičnijih zabrana većina pučanstva prihvaća kao datost. Većina poštuje direktivu, većina vjeruje obećanjima političara. NEMJESTA jesu možda praktična ali se i na njima možemo ponašati ljudskije!

Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Ovaj projekt nudi provokativnu sliku trenutka. Umjetnici, oslanjajući se na memoriju i hrabrost priznanja, konstruiraju, destruiraju i rekonstruiraju povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog.

Krenimo redom:

BAS BLEU (Italia)

Situacija turističkog putovanja, osim samog tijeka puta do odabrane lokacije, zahtjeva snalaženje na destinaciji. BAS BLEU, grupa autora i izdavača u ovom projektu predstavlja sarkastičan rad Vodič po Londonu koji govori o civilizaciji u kojoj živimo. Koristeći lokacijske opće karakteristike i realnost ove metropole, autori se poigravaju uvriježenim. Hyde park, Stanica Anđela, Piccadilly circus, Princ Regent, Sedam sestara, kišobran preko ruke, londonska magla i sl. trebali bi biti orijentiri za snalaženje ali postaju motiv za maštovito poigravanje smisla. Autore uopće ne zanimaju turističke zanimljivosti Londona. Sve figure upletene u situacije nemaju određeni identitet imaju samo tipične oznake određenog karaktera kojeg autori žele uklopiti u sinopsis. Situacije koje nabrajaju slikom i tekstom,  sasvim su nebitna iako pripadaju lokaciji. Opisi događanja ponekad se pretvaraju u stav a ponekad ostaju sarkastični komentar. Autori jedino realno određuju „mogućnosti“ dana i noći. Ovaj vodič po gradu distancirani je komentar na uobičajeno. Jedinka i njen stav, mišljenje pa čak i sam život postale su nevažne pred tzv. općedruštvenim interesima. Pod krinkom regulacije, ubrzanja, pojednostavnjenja, globalizacije, svedeni smo na brojeve koji i nisu sasvim neophodni za ustrojstvo zapadnog svijeta. Tu je osnovna odrednica ovog rada. Ovaj vodič po Londonu komentira, više ukazuje nego što pokazuje.

CORINNE BEATOVIC KRALJEVIC (Croatia / Italia)

Corinne Beatovic Kraljevic nudi figurice koje svojom brojnošću zauzimaju / formiraju određeni oblik. Ovisno o ideji postava oblik može varirati. Istina je da veliki broj osoba u realnosti mogu samo smetati jedna drugoj ukoliko nisu organizirane pravilima NEMJESTA. Problemski ali i humorni stav ona izgovara namjernim izborom figura jer se radi o konglomeratu vatrogasaca u akciji.

Corinne ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Karakteristika NEMJESTA je brojnost, frekvencija ljudi. Tada se događa paradoks: umjesto da se brojnošću osoba poveća broj interakcija on se smanjuje. Odmah su na snazi određena pravila, znakovi, upute za kretanje i sl. I psihologija ljudi uvedena je u problematiziranje: kad je u čekaonici dvoje ljudi oni često pokreču komunikaciju. Čim ih je više, spontana komunikacija prestaje i prelazi na stupanj očekivane. Osobnost se gubi a Veliki brat objavljuje smjer kretanja!

COURTNEY PHUTURA /HUMAN RESOURCES: Piece of Art (Croatia)

Courtney Phutura je lijepa, elegantna, ima savršene proporcije… Ona je plavuša kojoj je teško odoljeti. ona se oblači sasvim jednostavno ali promišljeno kako bi njezine draži, karakteristike najbolje postale zamijećene. Ona nema djece jer to uništava tijelo. Ona obožava šoping, velike robne kuće gdje čovjek može naći zaista sve obične i potrebne ali i prekrasne predmete kao što je prekjučer, ma ne… jučer pronašla nove ukrasne jastučiće za trosjed u dnevnom boravku. Oni stari nisu baš bili istrošeni ali su joj dosadili pa ih je zamijenila. Stare je bacila. Stare je zamotala u tri nylon vrećice da ne vide siromašni susjedi da baca stvari… I ona voli putovati ali samo avionom. Nije važno gdje, važno je da je čekanje leta što duže jer – može kupovati na aerodromu! Parfemi, figurice od stakla, kožni predmeti, toga nema baš svugdje. Osim toga, ovdje je izbor pravih parfema i ne može te nitko prevariti da nije od prestižnog dizajnera! Osim toga, tamo su elegantni ljudi! Muškarci u odijelima a žene u kostimima. Ona, naravno, ne leti niskobuđetnim letovima!

„Obješeni muškarac? Pa što? On je propao, firma mu je bankrotirala. Što će mi takav?…“

Autori, Jelena Tondini i Andrea Kustić kažu: Upravo ta dilema ljudsko / neljudsko, gledana kroz prizmu suvremenog življenja čini temelj instalacije "Piece of Art". Da li je čovjek kao jedinka u perpetualnoj kretnji kroz utilizirani sistem još uvijek čovjek? Ili je možda lutka?

Sama autorica, gospođica Courtney Phutura "utjelovljuje" tu dilemu time što je ona lutka iz izloga; dio instalacije. Njeni radovi su također lutke koje imaju funkciju skulpture / instalacije. Fizička dekonstrukcija likova (nedostatak ruku, donji dio tjela odvojen od gornjeg, odvojene noge nasumice postavljene u prostoru) reprezentira rastrganost današnjeg čovjeka uzrokovana mnogobrojnim uvjetovanjima s raznih strana. Uzimajući u obzir simbolizam materijala koji zamjenjuje klasični konop – kravatu i telefonsku žicu, element vješanja slikovita je gesta koja prije predstavlja smaknuće nego samoubojstvo.

BENIGNO LUNAR (Argentina), zvuk

Benigno Lunar doslovno znaci “Dobroćudan Tumor” na spanjolskom. Četiri osobe, mladi muškarci zajedno muziciraju. Naslovi njihovih pjesama opisuju njihovo poimanje NEMJESTA: Aereodrom, Autocesta, itd. U projektu učestvuju zvukom, muzičkim komadima pod zajedničkim naslovom Astronaut. I sam pojam naziva albuma i brojeva na njemu govori o astronautu koji je uvijek u NEMJESTU. Citat teksta jednog njihovog muzičkog djela je: „…otkad sam te vidio da letiš, želim biti aerodrom…” Pomalo sarkastičan stav i lociranje NEMJESTA kao otuđene situacije i ovdje je pod upitom jer se spominje emocionalna vezanost i na području koje ima oznake NEMJESTA.

NELA HASANBEGOVIC (Bosnia and Herzegovina) – installation

Nela Hasanbegović na simboličan i doslovan način govori o pojmu NEMJESTA. Ona u prostor galerije unosi zemlju u koju instalira polutransparentne kupole. U njih smješta difuznu rasvjetu tako da se usred nakupina zemlje pojavljuju bijele osvijetljene tvorevine. Ova instalacija izaziva nelagodu pri pogledu na izrasline usred područja zemlje. Tek promišljanjem, percipiranjem naslova rada i autoričinom interpretacijom bivamo usmjereni ka izčitavanju poruke rada. Ona rad naziva Materna. Time problematizira dvije situacije: zemlju kao pramater svih stvari i maternicu koja je prvo mjesto gdje čovjek boravi u predporođajnom procesu. Može se spekulirati da li je maternica MJESTO ili je NEMJESTO. Možda mi je draže viđenje ovog rada kao briga za zemlju na kojoj nastaju civilizacijske tvorevine koje su sinonimi NEMJESTA.

154 day of the year – ALEN+NENAD SINKAUZ (Croatia) – Zvučni performance

Performance, kao jednokratnu izvedbu multimedijskog rada, možemo samo najaviti koristeći se informacijama autora. Zvučni performance Alena i Nenada Sinkauza zvati će se 154-ti dan u godini. Oni će pokušati interpretirati, zvukom predstaviti, osmisliti pojam NEMJESTA. Iz osobnih iskustava znamo da zvuk na tipičnom NEMJESTU, npr. aerodromskoj zgradi, biva izgrađen kompilacijom različitih zvučnih izvora i tipova zvuka. Tu se izmiješano pojavljuju mrmorenje ljudi, zvuk vuče kofera po podu, različite zvonjave mobitela, zvuk spikera koji najavljuje odlazak ili slijetanje nekog aviona, šuštanje CDplayera susjeda koji na slušalice sluša njemu omiljeni zvuk… Još ako je neki kafić ili trgovina u blizini, zvukovnom repertoaru priključuje se zvukovi blagajne, šištanje aparata za kavu i zveckanje šalica i čaša. Cijelom dijapazonu audio impulsa može se pridružiti i plakanje nekog djeteta. Konglomerat zvukova pojavljuje se neplanirano i nepredvidljivim slijedom. Autori zvučnog performancea trebali bi plasirati kompilaciju zvukova lišenih bilo koje melodijske ili ritmičke strukture koja bi mogla zvučati kao uobičajena pjesma. To može biti glazbeni komad inspiriran prazninom i istovremeno kaosom, ipak prigušenih zvukova, kojeg nalazimo na tipičnim NEMJESTIMA.

DIANA HERRERA (Colombia) – photography

Las Vegas je veliko poznato NEMJESTO, bas kao i Disneyland ili Vatikan. Ovo su programirana NEMJESTA koja karakterizira podilaženje ali prije svega navođenje posjetitelja na potrošnju pod izlikom zabave ili instant duhovnosti. Estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija a sve manje značenja. Očito je uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao oblik samoispunjenja koje ne donosi istinsko zadovoljstvo. Lakše je vjerovati u sreću ili Boga nego promišljati. Ritam civilizacije i neekonomičnost potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije sredstava za ugodu, manjak kvalitete u odnosu na vijek uporabe i slične situacije koje kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuju se ovdje u artistički redefiniranom uprizorenju. Diana Herrera fotografski bilježi situacije na rubu uvjerljivog. Indiciju osobnog preispitivanja i upozorenja ona vješto plasira ogledalnim situacijama. Zabilježena je nadrealna situacija koja predstavlja realno, umnoženo transparentnošću stakala ili odbljescima već jednom umjetno stvorene realnosti. Ove izvrsne fotografije odaju senzibilnost autorice i vještinu oblikovanja i plasmana bizarne realnosti. Las Vegas je eklatantni primjer NEMJESTA.

XUEH MAGRINI TROLL (Colombia / Italia) illustrations

Uporabnom predmetu, sjedalici, Xueh Magrini Troll prilazi kao podlozi, naglašavajući, a ujedno karikirajući njegovu osnovnu svrhu. Autorica ga preoblikuje dodajući mu humanoidne karakteristike. Novi predmet možemo doživjeti kao neko biće s kojim se blisko „tjelesno“ družimo u nekoj mogućoj čekaonici. Možemo artefakt doživjeti kao osjećaj / stanje osobe koja satima čeka „svoj red“.

Autorica nas upozorava kako se i sami, čekajući pred nekim administrativnim šalterom možemo transformirati u predmet. Nešto Kafkijansko zrači iz ovog predmeta. No, ovakva stolica, od strane pronicljivog kapitala nije predviđena za općenita čekališta poput bolničkih, aerodromskih ili kolodvorskih postaja. Ona inicira razmišljanje, potiče maštu a to nije podobno.

Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju ljudi kada bi sve stolice u nekom čekalištu imale ovako lascivnu ikonografiju. Da li bi čekajući odustajali od sjedanja nekome u krilo ili bi se ipak prepustili.

Rad Xueh Magrini Troll izražajnost dobiva crtežom i snažnim kolorom te oblikom / podrijetlom podloge. Xueh integrira rabljeni predmet čiji smisao priklanja svom promišljanju, a kojem usput propituje njegov izvorni status.

JOSÉ MANUEL HORTELANO-PI (Spain) – illustration

Jose Manuel Hortelano postavlja scenu negdje na planeti. Akteri su zavaljeni u ležaljke i obavljaju radnje: jedan puši cigaretu a drugi upisuje SMS poruku na mobitelu. Situacija energija među akterima govori o nekoj povezanosti koja je izgubila zanimljivost. Unutar ovog rada likovi su osamljeni bez obzira jesu li u odnosu ili su ovdje slučajno. Autor predstavlja scenu koja postaje projekcija otuđenja. Prisutna je snažna osamljenost. Ali, samoća jest konstanta koja nas može pratiti i u trenucima kada se nalazimo usred čopora. Pomirenost sa samoćom nazivamo osobnost. To je najčešće zamjena teza i nosili taj kompliment namjerno ili bio on izazvan okolnostima, uvijek ostajemo sami.

Civilizacija globalizacije u koju smo uronjeni ne lijeći osamljenost, upravo suprotno, potiče ju. Jer kapital, politiku niti institucionaliziranu vjeru ne zanima jedan čovjek. Pojedinac je nebitan. Važno je imati krdo kojim se manipulira. U korist nekog višeg interesa pojedinac može poginuti, umrijeti od gladi, jednostavno nestati.

Rad govori da postoje mjesta koja nemaju oznake NEMJESTA ali se osobe mogu osjećati i ponašati kao da su na NEMJESTU. Autor progovara kako moguće mjesto postaje NEMJESTO uzrokovano međuljudskim odnosima.

JELENA KOVAČIĆ (Croatia) – painting

Slikarski rad Jelene Kovačić snažno progovara o situaciji otuđenja. Ona se služi znakovnim repertoarom kompilirajući i kolažirajući scene, slova, natpise, bića. Znamenitosti velegrada, najvjerojatnije Londona, stopljene su u konglomerat znakova. Ističu se natpisi koji uobličavaju ponašanje i traže od građana ili posjetilaca tipsko ponašanje.

Izvjestan prezir prema ovom urbanom kaosu očitava se iz rada. Primjećivanje i bilježenje uputa ili zabrana govori o senzibilitetu autorice. Ona prepoznaje iluziju slobode. Iluzija nije djelotvorna samo onda kad potpuno obmanjuje već i onda kad prisiljava čovjeka da se ponaša onako kako ona nalaže, iako zna da je posrijedi iluzija. Štoviše, iluzija je tada djelotvornija jer se činjenice zatamnjuju, pa je potreban ogroman napor da se shvati da na zemlji postoje i gladni, bolesni, drugačiji… Tek u postmodernističkom vremenu prepoznaju se mnoge situacije u kojima je čisti znanstveni pogled na svijet neadekvatan. Iluzija tolerancije / demokracije i ravnodušnost aktera odražavaju isti poriv: odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Perfidno plasirana informacija nije više oružje nego cijeli arsenal u kojemu se trajno nalazimo lutajući „slobodno“ od zabrane do zabrane.

CHRISCHA OSWALD (Germany) – video rad

Letjeti je davni san čovjekov. No, kretanje nam je zadano težinom, gravitacijom i samo dvjema nogama. Chrischa Oswald artistički ruši barijere. Ona krade perje od ptice i aplicira ga na sebe. Ona si doslovno prišiva na kožu bijela pera pokazujući, uz sigurnu bol prolaska igle kroz kožu, težnju za bijegom, odlaskom, promjenom. Ovaj snažni manifest o slobodi zabilježen je kamerom i oblikovan kao video rad. Iako možda teško i s naporom gledamo scene šivanja na kožu žive osobe odmah nam je jasna poruka koja ublažava mučnost same akcije.

Autorica zna: Iskustvom putovanja neupitno se obogaćujemo. Pored doživljaja ambijenta, postoji i socijalni moment. Boraveći neko vrijeme u nekom dalekom ili ne tako dalekom odredištu, zamjećujemo situacije na koje nismo navikli i koje nam se čine neuobičajene. Ovaj rad progovara i o nezadovoljstvu situacijom u kojoj autorica biva. Iskristalizirala se želja za promjenom. Nemir promjene, želja za putovanjem, ovim simboličkim činom zaista je znalački i domišljato ilustriran.

Uvjereni smo da je autorica odlepršala na MJESTO!

NATSUKO YANAGIMOTO (Japan) – design

Memorija igra značajnu ulogu u životu čovjeka. Natsuko Yanagimoto oživljava memoriju svojih predaka koristeći ju za svoje kreacije. Ona multiplicira stare fotografije na kojima je zabilježen put njene bake u Europu sredinom prošlog stoljeća. Kasnije fotografije obrađuje i aplicira na odjevne predmete. Iako baka nije mnogo pričala o tom putovanju, unuka sama sklapa dojmove i interpretira ih osobno. Događaju se dvije stvari: umjetnica preuzima i reinterpretira nostalgiju za lokacijama na fotografijama a kasnije ih u prerađenom fizičkom obliku nudi kao predmet.

Tako dolazimo do ponude da se obučemo u interpretacije uspomena na NEMJESTA. Zaodjeveni u slike lokacija koje autorica nije osobno vidjela, bez obzira na mekoću materijala, NEMJESTA doživljavamo s nostalgijom .

ROBERT SEIDER (Germany) – video installation

Dramatično iskustvo saobračajne nesreće Robert Seider koristi kao temu za izričaj izuzetnog video rada. Teško je opisati ukratko ovaj rad a još ga je teže komentirati. Mogući su dojmovi. Radi se o apstraktnom video radu koji progovara, ilustrira osobni doživljaj. Autor, svjesno ili nesvjesno dodiruje područje kvantne fizike, teoriju kaosa, suvremene spoznaje gdje se fizika i filozofija konačno prepoznaju. Kad ove dvije znanosti ruku pod ruku nastavljaju suživot dajući poligon novim spoznajama o uzročno – posljedičnoj vezi svega u univerzumu. Autoru je vrijeme nesiguran faktor za procjenu tijeka, pa mu dodaje prostor. Prostor-vrijeme sada su jedna cjelina kojom, poput metra, čija dužina ima nedefiniranu debljinu, odmjerava moguću realnost. Dakle, nakon što nam je Newton pokazao izračune gabarita naše bliske okoline tako nam kvanti otkrivaju uzročno–posljedičnu uvjetovanost mnogo sofisticiranijeg prostora od onog koji možemo zahvatiti danas mjerljivim osjetilima. Ovaj izvrstan video rad desetminutno je putovanje vremenom / prostorom: gdje god da krenemo, u mikro ili makro svijet, dolazimo do istog: fraktalne strukture. 

Radnja se odigrava u višedimenzionalnom bestežinskom prostoru. Rad je poput klasične opere podijeljen u „činove“ promjenama oblika i tipa transformacije formi. Znalački izabran neritmizirani zvuk pridonosi napetosti. Pred nama se kao u rastopljenom kaleidoskopu događa umiranje, rađanje, pretvaranje oblika, dodir zabranjenog i mističnog. Autor nas stalno drži u tenziji da očekujemo prepoznavanje oblika. On se s nama poigrava i ponegdje u kadar propušta insinuacije oblika ali to su uvijek fraktalni odbljesci. Vizija se pretvara u iskustvo.

Ovaj osobni doživljaj univerzuma, bez obzira na uvjetovanost inicijacije, sadrži kratku povijest svega oko nas i nas samih. NEMJESTO je postalo mjesto bez obzira na nedefiniranost lokacije. Tu je umjetnički nerv odigrao ulogu pomirenja pa je promatrač uveden u misiju. Intenzivno i do maksimuma.

Eugen Borkovsky

katalog možete listati: http://issuu.com/bite.communication/docs/deepart2010

Akademija-Art.hr
03.04.2010