Mogućnost blizine
Odabirući mogućnost blizine, kako je u Štaglju nazvan ovogodišnji prvosvibanjski susret „odabrali smo mogućnost dodira, fizičkog i metafizičkog. Mogućnost da nekoga i nešto dodirnemo te da i sami budemo dirnuti i dodirnuti
Dodir podrazumijeva blizinu, možda i bliskost”, stoji u programskom letku koji je i za ovu prigodu napisala predsjednica udruge Štagalj, Mirjana Sačer Bobanac. U svakom slučaju slijepi i slabovidni učenici osnovne i srednje škole Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek”, čije smo radove vidjeli na prigodnoj izložbi, bez dodira ne bi mogli izraziti svoje viđenje svijeta što ih okružuje i koji vide dodirom. Njihova nastavnica, Tanja Parlov, profesorica likovne kulture, u predgovoru za izložbu napisala je: „Prvo počinjemo od taktilnog istraživanja prostora i tijela u prostoru…Naši prvi zadaci vezani su za upoznavanje prostora u kojem se nalazimo, važnosti njegove veličine u odnosu na nas, unutarnjem ili vanjskom, punom ili praznom. U prvoj fazi ga upoznajemo dodirom, igrama u prostoru, a kasnije ga i oblikujemo…”
Na prvosvibanjskom susretu u Štaglju bili su Mateo, Josipa, Andreja, Tatjana, Božica i Mirko, ujedno autori izloženih slika. S njima i njihovom nastavnicom Tanjom, publika je kroz likovnu radionicu ušla u svijet taktilne slike.
Sa željom da otkriju i prepoznaju skrivene ili zatomljene mogućnosti pojedinca bio on s invaliditetom ili ne, prvi svibnja u Štaglju već osmi put posvećuju osobama posebnih mogućnosti.
Uvodno se raspričavši, Mirjana Sačer Bobanac, kojoj su i ovom prigodom pomagali dramski umjetnik Luka Barešić i djevojčica Katarina Keleković, predstavila je sve sudionike, ne zaboravljajući ni najmlađeg, uskoro petogodišnjeg Dav ida, koji se vrlo dobro snašao u društvu starijih i sam izradivši dvije kolažne slike. Svirajući čelo nastupila je Franka Margeta, učenica Osnovne glazbene škole Zlatka Balokovića iz Zagreba. Glazbeno popodne pokazujući svoje umijeće sviranja trube nastavila je Ana Korade, učenica prvog razreda srednje glazbene škole Pavla Markovca u razredu prof. Živka Koceva. Na red su zatim došli nadamo se, budući studenti glume, koje za prijemni ispit priprema Kostadinka Velkovska. Pomno prateći nastup svojih učenika, svakome je nesebično darivala svoje znanje i nemjerljivu ljubav! U dobu, kada svi nešto „odrađuju”, Koste je našla vremena da ih povede na izlet gdje su se i na pozornici i u kuhinji, gdje su pekli palačinke, osjećali kao kod kuće. Nakon zanimljuivog dramskog dijela ponovo smo se vratili glazbi. Jannifer Garrett se prihvatila svoje gitare i „naših” pjesama. Spontano i neočekivano, pridružila joj se operna pjevačica Ljiljana Čokljat a bogme i razdragana publika, koja je nakon svake izvedbe vikala Još!, ne dopuštajući Janne da predahne. Zaokružujući prsten zagrebačke županije, iz Samobora su na krilima prijateljstva stigli Pogrmilovići – Jana, Fran i njiohov otac Bojan, koji su otpjevali nekoliko crnačkih duhovnih pjesama i još po neku iz mjuzikla. Zatim su štagaljsku glazbenu sliku uzbibali odjeci ouda Dražena Franolića i udaraljke Kamenka Čulapa. Dok su dvorištem zujali komarci a štagljem letjele uznemirene lastavice, pričom o boleru (ne onom Ravelovom) Ricardo Luque prisutne je poveo na kratak, temperamentan put u Latinsku Ameriku. Publika, koja je željela više, glasnim je pljeskom ispratila Ricarda.
Bit susreta koji se održavaju pod motom „drukčije je isto” na specifičan je, duhovit način upotpunila istaknuta psihologinja prof. Ljubica Uvodić Vranić. Odabravši manipulaciju kao temu svoga kratkog izlaganja zainteresiranoj je publici približila taj problem s kojim se svakodnevno suočavamo.
U prostoriji, koja je nekoć bila štala, bio je prostrt stol na kojem ničega nije nedostajalo. Mirisao je svježe pečeni kruh, sir i vrhnje, i razni domaći kolači, dok se nedaleko u kotlu pušio grah s mesom. Za djecu su tu bile i hrenovke, dar poduzeće Sablić iz Dubrave.
Na kraju bih ponovo citirala tekst iz programskog letka koji je dizajnirala Vanja Kuljerić a napisala Mirjana:
„ Za koga to pčele lete s cvijeta na cvijet? Što je svrha njihova života? Ono malo peludnoga praha i kapi nektara što ga donesu u košnicu? Upravo to, jer iz tog će praha marnim radom njihove mnogopčelne zajednice nastati med! Med s kojim se neće osladiti, med kojim ćemo se mi sladiti.
Svrha postojanja upravo jest u tome da budemo jedni za druge i jedni uz druge, da zajedništvom
život učinimo ljepšim- i koliko god to zvučalo patetično, slađim. Da jedni drugima budemo lijek!
