Mladen Mitar – Posvećen ljepoticama Dalmaciji i Moslavini

Naš gost-sugovornik Mladen Mitar djetinjstvom, srednjoškolskim obrazovanjem i studijem (Filozofski fakultet) vezan je uz Zadar, a zapaženim prosvjetnim i kulturnim djelovanjem za Kutinu. Povod 55. obljetnica rođenja  i 30. obljetnica života u Kutini. Obilježene su nedavno njegovom likovnom izložbom i to bez uobičajeno ukoričenog kataloga, lakirane pozivnice, preglasne medijske najave. No usprkos tim „nedostatcima“ otvorena je u prenapučenom prostoru. Mladen Mitar povjesničar je umjetnosti, kustos Galerije u kutinskom Muzeju Moslavine kojemu je bio i ravnatelj. U 15 godina prosvjetnog rada  kutinskim srednjoškolcima  nije govorio samo u razredu, ili na izložbama u lokalnoj sredini. Dobro ga se pamti u društvu đaka, ali i kutinskih skupina bliskih umjetnosti kao vodiča sa stručnih ekskurzija u zvučnim galerijama europskih metropola. Bio je i četiri godine predsjednik Ogranka Matice hrvatske. Angažirajući se kroz njezine programe  dao je  Kutini osobito značajan skulptorski izričaj.  Zatekli smo ga ovih dana uz darivanje kutinskoj Galeriji djela Antona Cetina, rodom iz Moslavine (1936. Bojana kod Čazme), a životom profesionalnog umjetnika iz Toronta u Kanadi. Cetin je s dva prostorno i tematski različita motiva obogatio spomenutu Galeriju. Jedan je iz 1993. godine posvećen cvijetu sa zavičajne livade nedaleko Čazme, a drugi je iz ciklusa Uznemireni svemir (2002.) Nastao je pod dojmom zastrašujućeg rušenja „njujorških“ blizanaca 11. rujna 2001. godine.  Lijepo je  imati djelo autora poniklog  s prostora regije u Galeriji koja brine o kompleksnoj umjetničkoj baštini Moslavine. Anton Cetin još je jedno od enciklopedijski poznatih  imena hrvatske i šire likovne scene, a čija djela ulaze u iznimno vrijedan stalni postav kutinske Galerije Muzeja Moslavine, uz zahvalu darovatelju, rekao je okupljenim novinarima Mladen Mitar. S obzirom na zadarsko porijeklo i razgovor za portal akademije art, neizbježno je bilo pitanje o zanosu koji iskazuje prema Moslavini.

Moslavac ili Dalmatinac?

– Tri moja desetljeća prohujala su u Moslavini, ali kao što se dalo primijetiti i na mojoj izložbi nije zaboravljena ni druga ljepotica Dalmacija. Zapravo rekao bih zamijenio sam jednu s drugom.  Činim to i danas.  Putujući  prema Zadru – idem doma i obrnuto iz Zadra prema Kutini opet –  doma. I to sa svojom suprugom Vesnom rođenom Slavonkom, tri  kćeri Anom, Lucijom, Marijom  i sinom Lukom odraslim u Moslavini. Nije nedomoljubno imati  u srcu dva doma pogotovo u krajobraznoj različitosti uz dobre ljude. Moslavci su me zaista prije svega osvojili svojom dobrotom. Jednako mi je drago kad se na Jazinama u Zadru kliče sportskim uspjesima i kad se u Moslavini, kako to zna zapjevušiti moj sin Luka slavi uz refren rukometne himne … jer mi smo Moslavci za loptom ludi, jer mi smo Moslavci najbolji ljudi… Ima još nešto. Često se misli da  su male sredine uz recimo arheološko blago Zadra ili njegove riznice zlata i srebra siromašne. Doživio sam suprotno i sam pomažući u arheološkim istraživanjima u Moslavini, pa i Kutini. Eto,  uz moju obiteljsku kuću u predjelu Lipa rimsko nalazište nudi  uvjete za arheološki park. Posebna priča je kutinska barokna crkva sv. Marije Snježne o kojoj rado pišem,  govorim đacima i sve više brojnim turistima. Tu je  i sasvim mala ali izvorno vrijedna drvena kapelica u Donjoj Gračenici iz 1718. godine.  Spominjem tek neke. Ukupno moslavački barok zaslužuje najmanje jednu studioznu monografiju. Suvremeno doba obilježio je živeći, usuđujem se reći svoje najbolje stvaralačke godine u Kutini i svjetski poznati slikar akademik Miroslav Šutej. Iznenađenja su bila i za mene kao animatora i organizatora izložbe, ali i mnoge sugrađane, njegova djela koja se nalaze u privatnim  moslavačkim zbirkama.

Pogledajte FOTO galeriju Dragutina Pasarića!

Skloni ste reći da ste slikar- amater, nije li to neka niža kategorija stvaralaštva?

Jednostavno svjestan sam da uz talent za svaki, pa tako i za slikarski zanat trebaju obrazovanjem, ili iskustvom stečene vještine. I sam  slikajući  tek znatiželjom pokušavam  otkriti kako je dalek put do vrsnog djela. I stoga volim u ime te ljubavi reći da sam osobno  iskreno zaneseni amater. Osim toga ja sam u Kutini uz svog ranijeg prethodnika u Galeriji, danas pokojnog akademskog slikara Ivana Milata i sam pokušavajući slikati čuo, a i toga se držim – Nemoj slikati sliku – slikaj ! Često mi predbacuju da sam strog prema amaterskom likovnom krugu.  Daleko od toga,  ne smije se i ne treba  omalovažiti znatiželja  amatera,  stvaralački iz ljubavi orijentiranog prema likovnim potezima, a koji daju i vrlo zanimljiva ostvarenja. No slažem se  s Matkom Peićom koji uz analizu amaterskog stvaralaštva, isto ne podcjenjujući ga, kaže  –  kako nije dovoljno zadovoljiti se, a ne težiti dalje od onoga  što ti je netko pokazao. Uostalom član sam i utemeljitelj kutinske Udruge KLIK, sudionik brojnih likovnih kolonija, a dao sam niz prikaza i otvorio mnoge izložbe upravo neprofesionalnih autora. Uz svoja kutinska desetljeća predstavio sam se u za amatere upravo omiljenom kutinskom Klubu Arcus. Moja je radost u tome što su sugrađani prepoznali tu moju ljubav za stvaranje uljem na platnu  i u pastelu. To je taj moj vizualni stupanj  komunikacije.  Primjećuje se da je to uz krajeve uglavnom uz vodu, njihove  zaseoke i gradove,  uz koje sam živio ili živim. Među  slikama su primjerice marina u Zadru, bajer kraj željezničke postaje u Kutini,  ili neke koja se  tek posjetom dodirnuo: Venecija, Prag na Vltavi,  Pariz na Seini… Ne tajim – oduševljen  sam Lonjskim poljem. Prvi posjet dolaskom u Moslavinu upravo tu je ostavio osobiti biljeg.

Zašto?

Današnjem umornom homo faberu Lonjsko polje je prava pastorala, čežnja za izgubljenim mirom, pa tako i meni samom. Sjetimo se renesansnog slikarstva i krajolika za koji je Alain Roger rekao  da je krajolik izum gradskog čovjeka. Seljak ne slika, on je čovjek zemlje, ali nije čovjek krajolika. Mnogi seljani Lonjskog polja napustili su posljednju oazu mira, dok su malobrojni ostali svjedočiti svojim licem. Toliko se prirodno podneblje urezalo u njih, odredilo im narav i ćud. Ljudi su tu tako velikodušni, dobroćudni i mekani kao zemlja po kojoj gaze. Ti zatočenici tišine polja i voda, čekaju i još malo odolijevaju neumoljivim Kronosovim zakonima. Oaze mira su u stalnoj opsadi i opasnosti od urbanih koristoljubaca.. Tišina zimskog krajolika, jutarnji horizonti i sunce u krošnjama, snovite magle i fluidna atmosfera mekšaju spoj neba i zemlje, grafizmi krošnji u kontrapunktu s akvarelnim oblacima bogatih tonskih prijelaza, nebo i voda narcisoidno se ogledaju pri jutarnjem i zalazećem suncu.On mi je na neki način u odnosu na onu Pupačićevu mediteransku,  gdje se more prema meni penje  poželio svoju  literarnu  panonsku ili bližu  inačicu savskog sljeva:   Lonjsko polje široko si, Lonjsko polje u meni si… I nije čudo što se njemački orintolog Martin Shneider zauzeo da se to i za europske pojmove značajno močvarno carstvo tišine s tek slabo čujnim preletom ptica – sačuva.

Kutina Vam zahvaljuje i neka kiparska djela?

Bolje rečeno ja Kutini, a prvenstveno Ogranku Matice hrvatske. Na njezin poticaj u minulih 12 godina u gradu i okolici bio sam koordinator autorima u realizaciji odabranih projekata Prvo je poprsje Kutinjanju dr. Gustavu Baronu (1847 – 1914), generalnom vikaru Zagrebačke nadbiskupije i rektoru Sveučilišta u Zagrebu, rad akademskog kipara Josipa Fluksija. Drugo je na kutinskom trgu od patinirane bronce, 2, 60 m. Riječ je o skulpturi  Vila kutinska akademskog kipara Ivana Branka Imrovića, rođenog u Moslavini.  On je autor spomen – reljefa  poznatog glumca  Ive Serdara u Gornjoj Jelenskoj. A što se mene tiče u suglasju s Udrugom kutinske Policije iz Domovinskog rata autorski sam  osmislio spomen obilježe pred zgradom Policijske postaje. Otkriveno je prošle godine. Po meni  skromnih je dimenzija, ali dostojanstvenog izgleda prikazan geometrijskim oblicima. Na povišenom dijelu  nakošene ploče  od sivog mramora je  mramorna crna ploča s upisanim tekstom. Dvije stilizirane simetrične forme s lijeve i desne strane simboliziraju prekinute životne staze,  na svakoj oslikan je amblem postrojbe kojima su policajci pripadali. Između staza sredinom spomenika, ponosno se podiže oblik sličan obelisku s oslikanim hrvatskim  pleterom, a iznad  je hrvatski državni grb, a samom vrhu od nehrđajućeg metala  križ nade. To je ono što sam mogao dragovoljno učiniti za one koji su me pozvali da budem autor, i onih koji više nema, a neki su bili i moji učenici.

***

U namjeri da saznamo još neke pojedinosti, primjerice o ilustracijama knjiga, predavanjima, novim planovima. nazvali smo našeg sugovornika. Poziv ga je zatekao  na putu pogodit će te –  prema Zadru. Odustali smo, neka i tu gdje je također doma, prije nego se vrati doma u Kutinu – uživa u prekrasnim zalazima sunca. Zaslužio je.

Dragutin Pasarić

Akademija-Art