Galerija Stančić, Kneza MIslava 11, Zagreb
Miro Zrno
Skladanje bojom
od 03. 12. do 21. 12. 2010.
Nema dvojbe da je Miro Zrno u ovoj post-postmodernoj i multimedijalnoj pluralnosti suvremene likovne prakse odabrao opciju slikarske vokacije, ostavši vjeran temeljnim vrijednostima "čistog" slikarstva. Odmah po izlasku iz akademijinih mentorskih okvira njegova se putanja morala negdje čvrsto ukotviti u slikarsku tradiciju utemeljenu na "boji". I u tom smjeru uputio se iz pozicije figurativnog slikarskog prikaza u istraživačku avanturu na tragu samih početaka apstrakcije i temeljnih postulata organičkog rastakanja forme.
Skladanje bojom
od 03. 12. do 21. 12. 2010.
Nema dvojbe da je Miro Zrno u ovoj post-postmodernoj i multimedijalnoj pluralnosti suvremene likovne prakse odabrao opciju slikarske vokacije, ostavši vjeran temeljnim vrijednostima "čistog" slikarstva. Odmah po izlasku iz akademijinih mentorskih okvira njegova se putanja morala negdje čvrsto ukotviti u slikarsku tradiciju utemeljenu na "boji". I u tom smjeru uputio se iz pozicije figurativnog slikarskog prikaza u istraživačku avanturu na tragu samih početaka apstrakcije i temeljnih postulata organičkog rastakanja forme.
Kao i nebrojeni slikari koji su još mnogo prije njega, poglavito sredinom prošlog stoljeća, potaknuti jakim impulsima unutarnje nužnosti krenuli tragom apstraktnih invencija, i Miro Zrno se usmjerio prema reduktivnoj transformaciji prirode na način koji se može usporediti sa skladanjem muzičke forme. Njegov pristup, a još više postignute harmonije kolorističkih skladova, upućuju na one velike uzore, duhovne i idiomatske srodnike, počam od oca ekspresivne apstrakcije Vasilija Kandnskog i niza naših slikara iz druge polovine prošlog stoljeća, kojima se ovaj slikar u svom istraživačkom nemiru nadahnjivao, ili tek slučajno približio. Tu nam je vezanost i sam potvrdio posvetivši jednu svoju apastraktnu kompoziciju, Hommage Kandinskom (2005), velikom reformatoru slikarske forme.
Raslojavajući prirodni krajolik da bi izgradio svoj univerzum, Miro Zrno pretvara formu u boju koja asocijativno naznačuje ali ne prikazuje. To nije prepravak prirode već čista iluzija njezina emocionalnog otiska u slikarevoj percepciji. On svoje dojmove ponajčešće svojstveno pretapa u snažno suprostavljene kolorističke odnose, viđenu i doživljenu zbilju problikuje, transliterira u osobeni jezik čiste kromatike, kojom nam prenosi dijelić uzbuđenja u trenutku stvaranja.
Tu transformaciju možemo kronologijski slijediti sve do potpunog dokidanja forme i najnovijeg pokušaja njene ponovne uspostave. Na slikama iz 2003. i 2004. godine još se ponegdje u reduciranoj prirodi mogu nazrijeti elementi krajolika na što upućuju naslovi: Ravničarski pejzaž, Jedrenjaci, Jutarnje zrake, Periferija, Pejzaž u ljeto ili Stjenovita obala i dr. No, Pejzaž u žutom iz 2004. godine, posve već preobražen u žutu plohu samo ponegdje blago zatalasanu i dijagonalno presječenu zemljano crvenim mrljama, koje bi se uz mnogo mašte iz tog žutila mogle iščitati kao drveće ili grmlje, naprosto se transformirao u harmonijsku kompoziciju boja i svjetlosti sublimne dojmljivosti. I napokon, sa tri Espresionistička pejzaža (koji zapravo čine triptih) nastalih 2005. godine, Miro Zrno našao se korak dalje, u čistoj apstrakciji, prekoračivši magičnu granicu na kojoj se izgubio i zadnji sloj aluzije realnog. I tu je, jamačno, granica. Ako bismo sudili prema najnovijim realizacijama čini se da je slikar iscrpio nefugurativne resurse. Dvije slike iz 2007. godine, Plavi cvijet i Tulipani, kao da već naznačuju suprotno htijenje – povratak prirodnom realitetu, ranija amorfna struktura poprima obličje cvjetnog uzorka. Hoće li se na taj način zatvoriti krug ove faze Zrninih apstraktnih okušavanja pokazt će nadolazeće vrijeme?
Bit i posebnost ove njegove likovne poetike jamačno valja tražiti u znakovitoj otvorenosti kolorističke palete, u igri kontrastnih pikturalnih odnosa, kao i u nervaturi njegova impulzivnog širokopoteznog duktusa. To je žestoka, ponegdje ekspresivna, dramatski uznemirena i samo rijetko utišana zvučnost kromatskih akorda (crveno naspram otvoreno svjetlog žutila; modro i indigo modro naspram oker žutog; crveno i crno razdvojeno modrim i zelenim; sve žive boje prirode od zemljano smeđe i svježe zelene do bjelina svjetlosti). Sva su ta ambivalentna koloristička suzvučja oštro suprotstavljena, nema laganih prijelaza ni stapanja, no ipak i unatoč tomu nema disonantnih tonova. U tom dinamičnom kretanju obojenih mrlja bez čvrstih obrisa kao da je uspostavljen unutarnji red. Njihovi kromatski sklopovi i kompozicijski ritmovi dobro su usklađeni, a to daje pečat koherentnosti Zrninoj slikarskoj poetici koja je dubokim koracima osobnom svojstvenošću zašla u brazdu ekspresivnog apstraktnog izričaja.
Ivanka Reberski
Nina Bešlić i Blanka Puhak Stančić
Akademija-Art.hr
15.12.2010.
