Mirjana Sačer Bobanac: Darovi ljeta 3

S terase mamine kuće u Gracu promatram nebo. Očekujem da se pojave Lovrine suze. Rekoše da će ih noćas oko dva sata biti poput kiše! Čekam. Zabolio me vrat. Vidjela sam ih tek nekoliko
U utorak s nećakinjom Marinom odlazim u Ploče, pa trajektom u Trpanj, po njenu kćer. Istim se trajektom vraćamo natrag. Telefoniram Davoru da sam s palube upravo ugledala Gradac. On ne vidi brod. Odlazi na terasu i kamerom snima pučinu. U kadar mu uplovljava trajekt. Slika je mutna. Udaljenost velika. Premda znam da me ne može vidjeti, mašem mu.  
Pogledajte galeriju fotografija!

Dan poslije Gospe na izletu smo na Baćinskim jezerima.  S nama je u lađi i skupina čeških turista. Andro vješto upravlja lađom, vozeći nas kroz šest povezanih jezera. Oivičeno šašom, sedmo jezero turistima ostaje nedostupno. Kapitano nam nudi višnjevaču i svježe ubrane smokve. Pjeva. Uveseljava na češkom i hrvatskom. Prolazimo ispod zaobljenog luka mosta koji je tek nešto širi od lađe. Dodirujemo šaš, plovimo k lopočima. Andro ubire cvijet i daruje ga najmlađoj u lađi, Marininoj kćeri Lani. Dolazimo do jezera koje se bijeli od mnoštva galebova koji plutaju njegovom površinom. Često se vozeći iznad jezera, pitala sam se što li je to na vodi! Sad sam otkrila.

U petak, 17. 8. na putu smo u Mostar. Očekuje nas prijateljica, č. s. Emilija Šimić, koja je do prije dvije godine u Vrbovcu vodila dječji vrtić „Dobri“. Kada je odlazila, u Štaglju smo priredili oproštajni susret, dodijelivši joj nagradu Lice prijatelja. Prije nje tu su nagradu dobili Vanja Drach i Ivica Antolčić. Putujemo. Neretva nam je putokaz. Davor usporava, kako bih što dulje mogla upijati ljepote dragog mi krajolika. Prolazimo uz kuću Enerike Bijač, pjesnikinje i slikarice, Neretvanke i Podravke, koja veći dio godine živi u Koprivnici. Zar bismo mogli proći, a da je ne pozdravimo i zajedno s njom i njenim suprugom ne popijemo kavicu? I njoj darujem  „Nemire“, primjećujući da joj nisam dala svoju knjigu „Mijenjanje krajolika“, koju ni sama više nemam. Iz Enerikine zbirke „Obnavljanje“ citiram:
 
UPORIŠTE
Nisu
sve lađe
rukohvati
i nisu
sva jedra
za plovidbu
iza
rastvorenog dlana
uvijek
ostaje
pučina
 
Njezinu knjigu „Odjeci Neretve“, prepunu lijepih fotografija zajedničkog nam zavičaja, listam i čuvam poput Biblije.
Evo nas u Mostaru. Emilija je priredila objed. Prepričavamo uspomene sa druženja u Štaglju. Emilija ima iza sebe tri knjige:  „Darovani osmijeh“ – o odgoju djece s teškom retardacijom, „Službenice milosrđa u Hrvatskoj“, te „Ljetopis vrtića Dobri“ … Mostar je užaren. Razgledavanje ostavljamo za neko drugo vrijeme. Odlazimo s Emilijinom pjesmom:
 
PRVOJ UČITELJICI
Sjećam se, iako bijaše to davno,
tonuh u radost kao u bajku,
a u to vrijeme daleko, sjajno
zavoljeh učiteljicu čak kao majko.
Dok vučem crte kose i ravne,
kao anđeo uza me stoji.
Kad prve brojke neoprezno pišem,
moje se srce ničeg ne boji.
Samo godinu provedeh s njome,
ali sjećanje na nju još je živo.
Što joj nikada ne rekoh „hvala“,
i danas mi je zbog toga krivo.
Pjesmicu ovu ona čitati neće
jer je, vjerujem, u vječnom miru,
al spomen na nju nestati neće
dok pišem slova, čitam lektiru.
 
Netremice promatram krajolik obilježen Neretvom. Pozdravljam Počitelj. Domahujem Čapljini. Za čas ćemo ugledati Gabelu i Vid. Nemjerljivo bogatstvo kulturnog naslijeđa na tako malom prostoru!
U Zagvozdu je 18. 8. posljednja ovogodišnja predstava. Gledalište je prepuno.  Petra Dugandžić, Vilim Matula, Goran Grgić i Ranko Zidarić u predstavi „Amateri“ Borivoja Radakovića, koji kao svojevremeno Stulli u „Kati Kapuralici“, progovara o sudbini onih s margine, o gubitnicima. Predstava je na 4. Gumbekovim danima proglašena najboljom, a nagrade su dobili i glumci Matula, Grgić i Zidarić. Bila je to zadnja režija Petra Večeka. Nagradom Hrvatskog glumišta 2011. za sporedne su uloge nagrađeni Petra Dugandžić i Goran Grgić.
Poslije predstave tradicionalni domjenak. Bože Dedić, predsjednik udruge Glumci u Zagvozdu, objašnjava nam kako doći do Čonće, koji je večerašnji domaćin. U društvu smo s Anđelkom, Nelom i Dragom. Pridružuje se i Ankica. Dvor je uređen jednostavno i originalno, u skladu s brdskim krajolikom. Stolovi prepuni jela, a ne nedostaje ni pića. Trio Gušti svira i pjeva, navodeći prisutne da i sami zapjevaju. U Zagvozdu se svi natječu tko će biti bolji domaćin glumcima i njihovim prijateljima. Za jednim od stolova nedaleko od glumaca iz večerašnje predstave sjedi Špiro. Srdačno se pozdravljamo. Nas se dvoje poznajemo  punih 50 godina! Vedran Mlikota obilazi prijatelje. Sjeda uz svaki stol. Kad je došao do nas, darujem mu Irenine „Nemire“. Dala sam ih i Emiliji. Gdje god sam ih dala, u dobre su ruke dospjeli!
Kasno je. Skoro su dva sata. Idemo u Jabuku. Tamo je danas Gospina Osmina – prva nedjelja poslije Velike Gospe. Pozvani smo kod Irene na svečani objed: arambašići, odojak, kolači i kruh – onaj fini, domaći, kakav samo Mara zna umijesiti i ispeći. Onaj o kojem se sanja.
„Sanjao sam onomad – a bilo mi je nepunih pet godina – kako letim visoko visoko, sve brže u visinu, obasjava me svjetlost koja se znatno razlikuje od uobičajena danjeg svjetla što ga, unatoč stopostotnoj sljepoći, dobro mogu osjetiti; žari mi se čelo, a tijelom mi kola neka fina toplina, u nosnice mi obilato navire miris svježe pečenoga kruha; i najednom znam kamo letim: put neba, k dragom Bogu letim, visoko, visoko uzlijećem, miris još sasvim vrućeg kruha izaziva mi u ustima osjećaj hranjiva krušnog okusa, a onda se najednom začuje glas koji ne mogu opisati nijednim prikladnim atributom – glas koji mi razgovijetno kaže: «Tako! sine!» A ja – sav treperim, jer znam: Zove me dragi Bog! On i nitko drugi!! I onda se naglo probudim, osjećam u sebi neku dotad neoćućenu olakšalost, lakoću poput one koju uvijek osjetim nakon kupanja; odišem onom dragom blagdanskom čistoćom i samo što opet ne poletim. Nosnice mi još uvijek ugodno draška miomiris netom ispečenoga kruha. I silno sam sretan. Sanjao sam dragoga Boga! Okus kruha još mi je na jeziku i u nepcima, a u dječjoj glavici jasna misao pretvorena u čvrstu odluku: Nikomu ni riječi o ovom predivnom snu! To je moj najskrovitiji dragulj i dobro ga moram čuvati u najstrožoj tajnosti…“

Tako o kruhu bez kojeg ne možemo i o nebu kojemu težimo, piše Sead u već spominjanoj knjizi „Miris neba“.

Ispred kapelice na Gazu, pokraj mosta i Mladenaca Stipe Sikirice – misa. U kapelici Sikiričina Gospa.
Predvečer nastupaju gosti iz Italije. Plešu rimske plesačice, igra se rimski nogomet. Putovima Cara Dioklecijana kreće se iz Trilja, nekadašnjeg  Tilurija, koji bijaše antički logor. U pratnji su kočije, konjanici, vojnici, vlastela. Cetina zašutjela. Njezine vode sve pamte.
Sutradan smo u Metkoviću kod mojeg ujaka. Njegova je Mara skuhala brudet.  Za prste polizati! U posjet rodnom kraju s nama je došla i moja 92-godišnja mama, kojoj ovaj susret budi nebrojena sjećanja.
Nakon 15 dana izbivanja vraćamo se u Kostanj. Svojim Nokia C3 mobitelom snimam mjesta kroz koja prolazimo. Šestanovac, Sinj, Vrlika, Kijevo … Zaustavljamo se samo u Trilju i Kninu. Uz cestu, poput svjetionika na pučini – jablani! Mnogi su pisali o njima. Kad sam jednom glumcu dala da pročita moju pjesmu Jablan, upitao me kako se usuđujem poslije Tina pisati o njima. Svi pišemo istim slovima, rekoh mu, ali gledamo drugim očima, svatko svojim srcem osjeća.  Glumac Ivo Fici svoju je pjesmu naslovio upravo:
 
JABLANI UZ CESTU  
1.
Vjetar im česlja zelene kose,
zelene ruke u nebo nose.
Mjesecu šapću, kad otkriva lica
i smiju se suncu iznad oranica.
Vesele se curi, kad sjedi u hladu,
zaštićuju momka, kad je grli mladu.
Dozivaju tebe krikom čežnje moje
i cestom bi pošli – al nemoćni stoje.
2.
I onda si došla sa smijehom od vjetra,
s očima od neba, s usnama od sunca.
Zaboravih u čas na jablane svoje,
što nad nama stoje i poljupce broje.
Ne sjetih se, sretan, da su usne tvoje,
što ih sluđen ljubim, pune rujnog sunca
pa da ću ga sa njih bez prestanka piti
i da sunca onda više neće biti.
3.
Sad je jesen; plaču kiše žute,
a jablani tugom povijeni – šute. 
 

Automobil je užaren. Toplomjer pokazuje 39,5. U putnom su hladnjaku smokve i nekoliko grozdova s mamine odrine, u torbi 240 milijuna godina star fosil – darovi ljeta.