Mirjana Sačer Bobanac: Darovi ljeta 2

Podstranu ostavismo s Ireninim stihovima. Ne odričući se poezije, nastavljamo prema jugu. Iz zbirke „Nebo je moja domovina“ koju dobih na  dar od njezina autora Zorana Jurišića odabirem pjesmu čiji je zadnji stih ujedno i naslov knjige.

Pogledajte galeriju fotografija!

NEBESKI AKORDI

Sunčeva će kola kolovoškog dana

Zaroniti uskoro u horizont

Još se čuju sunčevi praporci u nebosklonu

Noć će obrisati prašinu s lica planine

Noć će moru poravnati bore

Ne tuguj, samo snivaj, kad nema Sunca

Zagrabi snove iz mjesečeva zdenca

Raspleti pređu ustreptalih vjeđa

Raspi zvjezdane klikere po obroncima zvjezdanog sela

Suze Sv. Lovre poteći će poljima Južne hemisfere

Kao ptice lutalice zapjevati akordima

Poleti, skupa s meteorima nebu ususret

Nebo je naša domovina.

 

U igri vremena evo još jedne smicalice. Pjesma je nastala prije jedanaest godina, 26. 8. 2001. Danas dok pišem ove retke bilježimo 29. 8. 2012. Zahvaljujući nebu naših riječi, 2009. smo se godine našli među koricama knjige „Miris neba“ Seada Muhamedagića, upoznali se prije par dana u Sinju, a u Podstrani se već pozdravljamo kao stari prijatelji. Da ne ostanem dužna ni vama ni sebi, evo pjesme koja nas je dovela među iste korice:

 

ZVIJEZDAMA DRAG
 

Lutam nebeskom tamom.

Osluškujem.

Čuj, zrikavcem diše.

Iz mračnog kuta nebosklona

vidim, poput malenih vatri

raspoređuju se zvijezde.

Ustima noći prinosim

ispružen dlan.

Ne prosim.

Predmnijevam:

i nekoj od njih

bio si drag.

 

Ponovno smo u automobilu. Domahujem Baćinskim jezerima. Približavajući se Neretvi, Davor sporije vozi. Prelazeći preko mosta nad rijekom, udišem pomiješane mirise morskog i riječnog zraka koji me odvode u djetinjstvo, kad sam s roditeljima ljetovala na Ušću. 10. je kolovoza. Prisjećam se suza Sv. Lovre koje sam prvi put vidjela upravo tu – na ušću! Prije 50 godina. Brojila sam te nebeske letače, ni ne znajući što su. Sjećam se, nabrojila sam ih trinaest. Pamtim i tugu koja me je nedugo zatim obuzela. Kao da je bilo prije nekoliko mjeseci. Kad s mojim psima trčim livadom, ne mogu ni zamisliti da u nogama imam toliko godina. Vrijeme ne posustaje u postavljanju zagonetki.

Bezuspješno pokušavajući pronaći zatonsku adresu Neve Rošić i Tonka Lonze, nastavljamo prema Dubrovniku. U Gradu posjećujemo prijateljicu časnu sestru Janju Bošković, koja je do prije osam godina radila u dječjem vrtiću „Dobri“ u Vrbovcu. Grožđe kojim nas je ponudila daje nam snage za penjanje uz mnogobrojne skaline. Ispod Sv. Marije, održava se generalna proba „Kate Kapuralice“, koja je lani bila premijerno izvedena u režiji Darija Harjačeka. Srdačan susret s direktoricom dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, Dorom Ruždjak Podolski. Pogledom nas prati do naših sjedala. Prelazimo preko prizorišta na kojem glumci već zauzimaju svoja mjesta. Prilaze mi Jelena Miholjević i Barbara Prpić. Ljubim njihova našminkana lica i sjedam. Predstava se ne smije snimati, ali molim Davora da fotografijom zabilježi atmosferu prije početka predstave. Glumci su sjajni. Jelena je za ulogu Kate 2011. godine dobila nagradu Hrvatskog glumišta. Publika je oduševljena.  U Stullijevu tekstu napisanu 1800. godine, na vidjelo dolazi ona druga, zanemarena slika grada i njegovih manje sretnih stanovnika, koji svojim sirovim jezikom pred publiku donose i njihovu ovovjeku stvarnost. Na Stradunu se pak izmiješali jezici. Susrećemo sve manje poznatih. Nema više Vanje Dracha, Hrvoja Ježića, Nike Kovača, Izeta Hajdarhodžića… Šećući ulicama Grada, prisjećamo ih se. Odlazimo do slastičarnice, gdje smo sa Špirom Guberinom često svraćali na sladoled. Njega ćemo, međutim, za tjedan dana sresti u Zagvozdu. Šetnja do Porporele. Napuštamo Grad i vraćamo se u Gradac. Već je subota.

Popodne u Pločama dočekujemo lađare. Iz smjera Rogotina vijore stijegovi. Govore da Kominjani vode. Gusarima će to biti četvrta pobjeda za redom. Na mostu primjećujemo mladiće u žutim majicama, na kojima piše Bjelovar – express. Pa to su naši susjedi! Nisu zadovoljni svojim nastupom. Lani su bili četvrti! Nadali su se boljem rezultatu. Danas im je val nalio u lađu dvjestotinjak litara vode! Nije se lako nositi s morem što u valovima s plimom nadiru u rijeku. Dečki vježbaju na ribnjacima, što se nikako ne može usporediti s ovim uvjetima. Prilazim im i čestitam. Ostavili su za sobom još 11 ekipa. Svaka čast, momci! U godini Olimpijade ne treba zaboraviti da je važno sudjelovati!