Mirjana Sačer Bobanac: Darovi ljeta 1

Davor i ja planirali smo odlazak u Dalmaciju 7. kolovoza, kako bismo u Sinju nazočili predstavljanju prijateljičine knjige pjesama. Imala sam i zadaću:  interpretativno pročitati iz knjige nekoliko pjesama.  Zbirka „Nemiri“ treća je knjiga poezije Irene Grubišić-Čabo. Objavila je i knjigu kratkih priča. Ona, koja živi u snovima, kao da i piše dok spava,  ne znam kad uzmogne pisati! Obitelj, posao u trgovini, čitanje – najdraži način odmaranja, te pisanje  kao način življenja.

Pogledajte galeriju fotografija!
U Alkarskim dvorima u Sinju okupili su se poznavatelji i prijatelji poezije, rodbina te Irenini prijatelji. Iz Zagreba je došao književni prevodilac i pjesnik Sead Muhamedagić, čije poticajne riječi u formi recenzije čitamo u knjizi. U ime nakladnika (Ogranak Matice Hrvatske iz Sinja), prisutne pozdravlja fra Mirko Marić. Ireninu poeziju predstavljaju dr. sc. Miljenko Buljac, urednik biblioteke Ornji (prastara riječ za stihove) i Sead. Pjesnik  Zoran Jurišić, koji je za knjigu napisao pogovor, čita Ireninu pjesmu:

 

TIŠINOM

U utočištu jedino sjećanje

zauzima mjesto

druga ostaju prazna

trebalo bi rastvoriti sva vrata

sve prozore

trebalo bi oslikati tišinom

sve pokrete

da se lagano treperenje dana

razastre po sobama

 

Moderatorica večeri je Božena Ratković. Čitanju stihova pridružila se i Nada Lapić, učiteljica i predsjednica Dramske udruge Trilj.

Na kraju čestitke, zagrljaji i prijateljska riječ. Irena potpisuje knjige. Suprug Nenad i sin Ante prate svaki njen pokret i diskretno priskaču kad ustreba. I kći Katarina nenametljiva je sudionica radosnog susreta. Čaša vina, zalogaj domaće spize, pa u Jabuku, na večeru koju je pripremila Irenina svekrva Mara. Prijateljskoj besjedi uz domaći kruh od brašna mljevenog u mlinici, kao u davna vremena, pridružuju se i članovi udruge Štagalj: Anđelka Grubišić – Čabo, Draga Pocrnja, Nela Rakuljić i moj suprug Davorin Supek, koji i ovom prigodom bilježi svaki prizor pazeći da ne propusti nijednu riječ. Članovi udruge su i Irena i Sead, a ja, njezina predsjednica, brinem se da ime Štaglja dopre što dalje.

S nama je i Marijan Sikirica,  Irenin prijatelj i susjed. Ujutro, prije nego smo Davor i ja i naša mala pseća ljubimica Gala, krenuli dalje – u Gradac; navraćam do njega da vidim zbirku fosila. Ostajem zapanjena. Tu ima eksponata za čitav muzej. Police, kutije i stolovi prepuni su fosila.

„Povijest je tu, pod našim nogama“- govori Marijan. „Promatra nas i čeka da je naučimo i izvučemo pouku. Tvrđava na kamenoj litici iznad Sinjskog polja imala je važno geopolitičko značenje kroz razne povijesne okolnosti. O tome sam pisao u svojoj knjizi „Grad Čačvina u povijesti“. Treba samo znati gledati… Čovjek je kopao jamu i naišao na mnoštvo okamina. Znajući da me zanimaju takve stvari, pozvao me i eto zbirke. Nađosmo se u klopci vremena. „Ovi fosili svjedoče o stanovnicima morskih dubina“, priča Marijan, pokazujući mi uredno razvrstane fosile. Prepoznajem puževe, školjke, ribe… Komad što me poput oka promatra, nekoć je bio sipa ili neki drugi glavonožac.

Marijan, umirovljeni učitelj, samozatajni je promatrač koji istražuje, fotografira, sakuplja, slika, zapisuje. Bilježi povijest rodnog kraja. Osim već spomenute knjige, objavio je i „Izreke i poslovice“, a u pripremi je i nova knjiga „Katarina Nelipić“.

Udnevnoj sobi portret majke. Slika odiše ljubavlju. Ljubavlju prema majci, prema slici kao i majčinom ljubavlju prema sinu. U atelieru zamijećujem vrlo zanimljive portrete Ivane Brlić Mažuranić i kardinala Stepinca. Marijanu je umjetnost u krvi. Brat Stipe Sikirica je kipar – Alkar, Mladenci, Anđelija,  Majčina radost, Slava, te mnogi spomenici i još brojniji portreti znamenitih Hrvata.

„Čini mi se da sličite na majku. Ove oči sa slike kao da su Vaše“, kažem. Smješka se i za uspomenu mi daje fosil. Spomen na zgusnutost vremena. Daruje mi i nekoliko svojih fotografskih uradaka. S veseljem prihvaćam i krećem dalje. Sutra, 9. Kolovoza, već ćemo biti u Podstrani, da u okviru Podstranskog ljeta prozborimo još koju o poeziji naše prijateljice Irene i o poeziji općenito.

U ljetnikovcu obitelji Cindro u Strožancu nastavlja se naša igra s vremenom. Ljetnikovac je iz 17.stoljeća i smatra se najljepšom građevinom između Splita i Omiša. U perivoju smo. I njemu će skoro 130 godina. Ovijeni  mirisima mediteranskog raslinja, Irenini pjesnički nemiri dobivaju novu, umirujuću dimenziju. S vjetrom koji raznosi riječi, uplećući ih u palmine grane, kao da tonemo u zajednički san. Moderator je novinar radio-Splita, Mladen Vuković.
Uz dr. sc. Miljenka Buljca i Seada Muhamedagića ovom prigodom okupljeni ljubitelji poezije imaju priliku čuti i riječ autora pogovora, pjesnika Zorana Jurišića, koji živi i djeluje u Podstrani. U Poljičkom kraju nema kulturnog događaja u kojem Zoran nije jedan od bitnih sudionika. U kontekstu hrvatskih pjesnikinja dr. Buljac spominje  Anku Petričević, Mariju od Presvetog Srca, plodnu pjesnikinju i autoricu mnogih poema i drama. Irena se još jednom našla u dobru društvu, kamo i pripada.

Stigavši u zadnji tren, zbog gužve u prometu, prihvaćam se dodijeljene mi uloge i čitam:    

 

ŽELIŠ LI REĆI

želiš li reći

riječ se zaustavi

izgubi u tvojoj tišini

želiš li poći

prema raširenim rukama

korak zastaje

vraća te samoći

ruka ispružena

drhti

i ne vjeruješ dobroti

koju slutiš

i ne vjeruješ

šutiš

 

S nama su i ovaj put Anđelka i Nela. Nela fotografira. Bit će, dakle, fotografija da ih priložim uz ovaj tekst.

Na kraju susret s poznatima, upoznavanje s novima. Tu je i dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvenica i orguljašica, poznavateljica umjetnosti riječi i glazbe. I ne čudi me što je ovdje. U Poljičkom smo kraju, roditeljskom joj zavičaju. Ove su se noći, ovdje pokraj mora, našle dvije, jednom rijekom povezane krajine – Poljička i Cetinska. Sead spominje i svoju –  Cazinsku krajinu. Moja pak Neretva, čije se vode sjedinjuju s morem nadomak Ploča, čeka mene. Hrlim joj ususret.