Mirjana Marušić Gorska: Igra zmajeva

Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, autorica predgovora u katalogu koja ujedno izložbu i otvara.

Igra zmajeva

Tko zna koju stranu zmajeve ćudi je Gorska imala na pameti kad je u svom najnovijem ciklusu pod imenom „Igra zmajeva“ povukla sinergijsku paralelu između tih samo u pričama i legendama postojećih nemani/letećih reptila, koji iz opasnih čeljusti i nozdrva rigaju vatru – i svojih željeznih industrijskih grdosija: dizalica, remorkera, brodova i tvorničkih strojeva, koji su posljednjih godina njezina stalna inspiracija! Kad je povukla paralelu između mitoloških bića  i divovskih megastruktura industrijskog doba, asocirajući tako na spoj nečega velikoga, ljudskom rukom konstruiranoga, arhitektoničnoga i realno opipljivoga – i nečega natprirodnoga, opasnoga, čak demonskoga. Ali u nekim vjerovanjima i simbolički stvaralačkoga i demijurškoga. Paralelu stvarnoga i mitskoga. Otvorila je ona tim asocijacijama u svome slikarstvu novo poglavlje priča, započetih u ranijim ciklusima, u kojima su se veliki lučki strojevi i dizalice, uz pomoć autoričina emotivnog i kolorističkog „životnog daha“, transformirali iz nezgrapne i nežive „gvožđurije“ u čudesne spodobe biomorfnih i zoomorfnih karakteristika; u svojevrsnu magično-poetičnu menažeriju.

U ovom novom ciklusu Gorska je krenula dalje, uključivši zmajeve, ali tom pričom ipak sve usmjerivši više prema bajkovitosti, a manje prema teškoj, amblematskoj simbolici. Jer ti njezini zmajevi nemaju strašna obličja, baš kao što su i njezini industrijski divovi više umiljati nego zastrašujući. Zato ona tu sve skupa, u konglomeratu formi i boja, pretvara u veselu i vizualno atraktivnu igru, kod koje nas više od same priče privlači način na koji je ona ispričana. A kako to uvijek u Gorske biva, „Igra zmajeva“ prije svega plijeni pozornost silovitom bojom i gestualnim potezom, jer pred nama je (ipak) karakteristična Gorska i njezin karakteristični način likovnog govorenja. Tako bez obzira na svu moguću intrigantnost motiva i na otvorenost za višeznačna iščitavanja priče, ovo slikarstvo na prvi pogled osvaja svojim vizualnim bogatstvom, a prije svega svojom svepreplavljujućom bojom. Dojam je svaki puta jednako impresivan: kao da se sa žestinom te boje sudaramo i kao da se u njoj „utapamo“. Jer ona se optički širi posvuda oko nas, neovisno o tome je li na platnu zatvorena unutar neke prepoznatljive forme, ili je od te prepoznatljivosti oslobođena. Bila ovakva, ili onakva, ona je uvijek snažna, zvučna i pulsirajuća; uvijek „kipi“, curi, teče i prelijeva se u okolni prostor, puneći ga energijom skoro do usijanja. Pritom koja god da je, ona je začuđujuće topla, „sunčana“ i isijavajuća – i onda kad je žuta i crvena, ali i onda kad je plava i zelena, odjekujući od zvonkih odjeka: onih „zrelosti“ i punine, sjaja i neočekivanih suglasja. Ali i od uzbudljivosti susreta s linijom, čvrstom i crnom, ili vibrantno umnogostručenom u obliku konstruktivnog, rešetkastog linijskog spleta.

Neprestani kreativni nemir, eruptivni temperament, kao i bujnost imaginacije Gorsku stalno tjeraju naprijed – u nova istraživanja, nove koncepcije, nove teme i nova pomicanja granica. Premda je njezin izričaj i njezin autorski rukopis već odavno konstanta koja se ne mijenja i koja se prepoznaje, svaki novi ciklus donosi i neke sitne stilske pomake i nove etape u razvoju. Tako i u ovom ciklusu.  Boja je unutar forme do sada slijedila ono opažajno i predodžbeno prepoznatljivo, opisujući priču koju smo na platnu (pa makar ono bilo i manjih dimenzija) mogli iščitati u totalu. Sad, međutim, cjelina priče prestaje biti zanimljiva, već se naša pažnja usmjerava na detalj (dimenzije platna su, nasuprot tome, znatno uvećane). Autorica tako gledateljev pogled s cjeline megastrukture postrojenja ili velikog stroja mikroskopski usmjerava na zavrtanj, sponu, neki arhitektonski dio, parcelirajući motiv i pretvarajući ga u čistu geometrijsku apstrakciju. Time Gorskin razvoj pokazuje logički put: od cjeline prema njezinom malom dijelu; od priče prema sažimanju i redukciji; od prepoznatljivoga prema apstraktnome. Pritom nas upravo kroz taj detalj uvlači u tajnovitu kolorističku i prostornu kombinatoriku i enigmatične labirinte nekih svojih novih svjetova, gdje boja više ne slijedi priču, već je priča za sebe. Od motivske prepoznatljivosti ostaje nam malo – tek da nagađamo. Ali nam se zato otvara bogatstvo indicija, slutnji i asocijacija, puneći nas – poput Mondrianovih apstrakcija, beskrajnom poetikom doživljaja čistih, primarnih boja.

Višnja Slavica Gabout

Mirjana Marušić Gorska rođena je 1949. godine u Ravnoj Gori u Gorskom kotaru. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, na Odsjeku likovnih umjetnosti. Nakon studija predavala je na školi likovnu kulturu, a nakon toga radila kao dizajnerica. Od 1990. godine djeluje kao samostalna umjetnica. Slika ulja i akrile na platnu, akvarele i pastele. Izlaže od 1985. godine i do sada je realizirala četrdesetsedam samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.          O njezinu stvaralaštvu pisali su mnogi znani likovni kritičari – Radmila Matejčić, Tonko Maroević, Branka Arh, Branka Hlevnjak, Gorka Ostojić Cvajner, Ljerka Šimunić, Kruno Kamenov, Jolanda Todorović i drugi. U studenom 2007. godine Galerija Cvajner u Puli, sa stručnim timom suradnika, izdala joj je monografiju „Gorska“, čija je svečana promocija s izložbom održana u Muzeju Mimara u Zagrebu 2008. godine, te u Muzeju Međimurja u Čakovcu 2009. godine. Gorska je članica HDLU Rijeka i HDLU Zagreb. Živi i radi u Rijeci.

Maja Parentić, ravnateljica CZK Grada Krka

czk-grada-krka@ri.t-com.hr

Akademija-Art.hr
24.06.2010.