U petak, 7. prosinca u 19 sati u Galeriji ULUPUH u Zagrebu, Tkalčićeva 14, otvoriti će se izložba modnih dodataka Minimalno i maksimalno, autora članova ULUPUH-a
Kustosica izložbe je Ana Lendvaj.
Izlažu: Eleonora Apostolova, Ivana Bakal i Katarina RadoševićGalić, Stjepan Balja, Pavao Bohaček, Staša Čimbur, Igor Dobranić, Patrizia Donà, Gordana Drinković, Ljiljana Fabijanić, Smiljka Franjić, Viola Grgasović,Petra Krpan i Jadranka Hlupić Dujmušić, Studio I-GLE (Nataša Mihaljčišin i Martina Vrdoljak Ranilović), Višnja Iris, Vesna Jakić, Nataša Jeletić i Isabelle Bianchi Marchesseau, Karaka design (Vesna Karuza i Senija Radić),Vesna Kolobarić, Vesna Kovačić Novak, Eta Linčir, Boris Ljubičić, Vesna Pleše, Karmen Ptičar, Sabina Sokač, Renata Svetić
Izložba će se moći pogledati do 28. prosinca, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom i praznikom galerija zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.
Pitanje veličine svaki društveni, obrazovni, znanstveni ili umjetnički segment tumači i rješava drugačije, ali ga ne može zaobići! Nas je zanimalo kako se pitanje veličine ponaša u primijenjenoj umjetnosti, i to kad je riječ o ekstremnom rasponu veličina. Zato naša tema i nosi naziv „Minimalno i maksimalno“. U primijenjenoj umjetnosti postoji u tom pogledu stanovit limit. Ekstremnost i minimalnost nekog uporabnog umjetničkog predmeta limitirana je njegovom funkcijom . Primjena mu određuje dimenzije. Zato se od autora očekivalo najmanje dva rada: jedan u najmanjoj logičnoj, minimalnoj verziji, a drugi u najvećoj logičnoj, maksimalnoj verziji. Uporabna vrijednost rada nije se pritom smjela izgubiti iz vida. U izabranom području accessoiresa, odnosno modnih dodataka autori su različito reagirali na poziv na putovanje od „sensa“ prema „nonsensu“ koji po svojoj definiciji negira uporabnu vrijednost i zato se intuitivno izbjegava. Ali otvara vrata zanosu koji istražuje granice oblikovne prepoznatljivosti!
Autori se dakle nužno oslobađaju razmišljanja o beskonačno velikim ili beskonačno malim veličinama kojima se bavi matematička analiza. Cilj jest funkcionalni ekstrem, ali određen umjetničkom imaginacijom, a ne teorijom funkcija. Moguće je da se neki umjetnički oblici asimptotski približavaju traganju matematike i fizike za odgovorima o beskonačno velikom i malom. No mi se ovdje bavimo konačnim stvarima nastalim iz razmišljanja o beskonačnom.
Renata Svetić upozorava na dvije beskonačnosti. Prilaže bikini, minimalni dakle kupaći kostim, kao primjer maksimalnog rada. Uz njega je multifunkcionalan predmet u obliku kupaćeg kostima mikro veličine u odnosu na prvi rad, a upotrebljiv je kao tekstilna ogrlica ili ukras za glavu. No za katalog predlaže put u tekstilni svemir: daje fotografiju rabljenog tekstila uvećanu do zamućenja iza kojeg se dakako dalje ide u beskonačnost. Uz jači objektiv, ili mikroskop… Pitanje je ide li se tako dalje u minimalni ili u maksimalni red veličina.
Gdjekad se u radovima uočava (možda i nesvjesno rabljen) matematički sustav kao oblikovni temelj rada, kao kod Ete Linčir i Patrizie Donà, no „matematičnost“ se takvog rada naprosto gubi u personaliziranom umjetničkom autorstvu koje mogući matematički sustav stavlja u drugi plan. U svom radu „Sfera“ Ljiljana Fabijanić sljubljuje geometričnost i organiku oble ljudske forme. Umnažanjem minimalističkoga prototipa maksimalizacija se pokazuje beskonačno mogućom! Privjesak za ogrlicu adicijom istovrsnih oblika raste do veličine broša, čije sadašnje dimenzije ne moraju biti i konačne…
Na suprotnoj se strani hladne mehanike nalazi rad Gordane Drinković. I tu je riječ o multiplikaciji, zapravo o udvajanju istog oblika – penisa – čiju minimalnost i maksimalnost određuje sociopolitička poruka ugravirana na površini. Autorica njome iskazuje svoj stav, računajući i na dodatna etno-lingvo-značenja oblika kojeg je izabrala!
Istu lingvističku energiju ima i pamflet-poruka Ajd-u-k koja stiže s adrese Borisa Ljubičića čiji je cijeli niz radova oblikovan kao T-shirt nad kojim se mozga. Kao i u radu O(ću) K(ući), imamo dvije poruke u jednoj. K tome grafičku podjelu na minimalno i maksimalno. I istovremeno obraćanje ne jednoj nego nekoliko razina percepcije.
U tome se prepoznaje i rad Staše Čimbur koja u radu Balaklava i Pom-pon barata dijelom maskirne uniforme (crnom kapom s prorezima za oči) koju „razoružava“ modnim elementima (pomponima) i bojom. Od vojnog minimalizma stiže do modnog maksimuma. U paketu s dodatnim značenjima.
Boja je adut i Karmen Ptičar. Odsustvu boje u njezinu accessoiresu pridružena je njegova jaka koloristička verzija! Bezbojno je minimalna verzija, a šareno maksimalna vizija jednako oblikovanih radova.
Uporabni minimum i maksimum oblikovanih predmeta je kod većine autora intuitivna kategorija. O maksimumu i minimumu zapravo razmišljaju kao o proizvodu velikih i malih dimenzija, bez istraživačkog intelektualiziranja.
Kod Igora Dobranića veliko i malo sadržano je u jednom proizvodu – ogrtaču koji se u drugoj uporabnoj funkciji minimalizira skupljanjem oko vrata u šal maksimalnih proporcija. Duo Karaka skulpturira malu i veliku formu pokrivala, prebacujući pažnju s veličine na oblikovnu ljepotu! Grandiozna kostimografska krinolina Ivane Bakal i Katarine Radošević Galić scenografskih je dimenzija i zato nije apsurdna, jer joj je to i zadana veličina. Mišljena u minimalnoj verziji postaje oglavlje s istom osnovnom definicijom. Oglavlje je mala krinolina.
Uvećanjem ili smanjivanjem gradbenih elemenata i njihovom reorganizacijom u objekt drugačije, ali i dalje uporabne namjene, svoje radove oblikuju Stjepan Balja, Vesna Pleše, Nataša Jeletić, duo I-gle, Viola Grgasović, Eleonora Apostolova, Jadranka Hlupić Dujmušić i Petra Krpan, Vesna Kolobarić, Smiljka Franjić, Višnja Iris, Vesna Jakić, Vesna Kovačić Novak, Karmen Ptičar, Sabina Sokač i Pavao Bohaček u kojega najneposrednije pratimo relativnost veličina kad iz maksimalnog konteksta izvlači jedan element oslobađajući ga pritom imperativa da bude minimalan ili maksimalan. Kako će to biti shvaćeno u odnosu na zadanu temu, ostavlja se promatraču. Kontekstna zadanost veličina je ono što prvenstveno poštuju autori koji minimalno i maksimalno shvaćaju kao veliko i malo. Kontekst pritom može biti i određeni stil ili ukus kao kod Sabine Sokač čiji prsten u minimalnoj verziji zadovoljava klasični modni ukus, a u maksimalnoj, onaj puno rjeđi: punkerski. Tamo gdje je razmišljanje o ekstremnim veličinama prigušeno, pažnja se prenosi na likovne kvalitete djela koje nisu u fokusu zadane teme, ali se podrazumijevaju. Vesna Jakić najjasnije je pokazala da i te kvalitete ovise rasponu minimuma i maksimuma. Minimalna količina materijala i tehnika dala je – ne samo u nje – neusporedivo bolje likovno rješenje nego kod maksimalnog umnažanja elemenata korištenih u oblikovnom procesu.
Ana Lendvaj
