Muzej grada Rijeke, Muzejski trg 1/I, Rijaka
Predavanje
23. 02. 2011. (u 19.00 sati)
Miljenko Smokvina
Povijesni razvoj riječke torpedne lansirne stanice i lansiranja torpeda, svjetskog ishodišta sustava procesa istraživanja i razvoja (Research and Development)
Suradnja Giovannija B. Luppisa i Roberta Whiteheada započela je u ljeto 1864. godine. Tada je prema Luppisovoj ideji, nakon dvogodišnjeg sustavnog razvoja i rada na izumu novog podmorskog oružja, torpeda, Robert Whitehead mogao započeti prve službene pokuse pred komisijom Austrijske ratne mornarice.
Prva probna lansiranja torpeda započela su 20. prosinca 1866. godine u riječkom zaljevu, ispred tvornice torpeda (tada se tvornica još zvala Stabilimento tecnico Fiumano/Riječki tehnički zavod). Torpedo se upućivao na svoju podmorsku putanju s malog čamca. Bio je spuštan u more u posebno konstruiranom okviru. Pokretao se ručnim uključenjem pogonskog motora nakon čega se mogao kretati nekoliko stotina metara.
Serija prvih pokusnih lansiranja pokazala je da konstrukcija torpeda funkcionira, ali da bi trebalo izvršiti još neka poboljšanja i da ga treba provjeriti lansiranjem s posebno konstruiranog podvodnog lansirnog uređaja. Robert Whitehead dobio je od Mornarice na raspolaganje topovnjaču "Gemse". Prema njegovom nacrtu, u brodogradilištu braće Schiavon, na navozu ispred Belog kamika, ugrađena je podvodna lansirna torpedna cijev, prvi takav uređaj u svijetu.
Do proljeća 1868. godine s broda "Gemse" obavljeno je nekoliko desetaka pokusnih lansiranja torpeda, od toga najveći dio vrlo uspješnih. Ona su pokazala svojstva novog oružja i njegov potencijal daljnjeg razvoja.
Nakon što su prva torpeda bila isporučena Ratnoj mornarici Austro-Ugarske, u riječku su tvornicu počele dolaziti narudžbe za kupnju licencija za proizvodnju torpeda kao i za kupnju njih samih. Među kupcima bile su najveće svjetske pomorske sile onog vremena: Njemačka, Francuska, Švedsko-Norveška Unija, Rusija, Danska, Turska, Engleska, Portugal te niz drugih. Tvornica je vrlo brzo nakon toga promijenila ime u Torpedofabrik Whitehead & Company.
Da bi se moglo isporučiti torpeda prema specifikacijama naručioca, svaki je proizvedeni torpedo prije isporuke trebalo detaljno statički provjeriti te izvršiti nekoliko dinamičkih pokusa lansiranjem u more i to sve dok torpedo ne bi pokazao da zadovoljava sve tehničke uvjete narudžbe.
Godine 1875. došla je prva veća narudžba od 70 torpeda za Njemačku ratnu mornaricu. Sljedeće godine naručeno je ukupno 150 torpeda za Francusku, Švedsko-Norvešku Uniju, Rusiju, a stigla je i nova narudžba za Njemačku. Godine 1877. naručen je 391 torpedo za niz dotadašnjih i novih naručioca.
Brojčane narudžbe torpeda i njihove isporuke postavile su pred tvornicu veliki zahtjev za temeljitim ispitivanjem torpeda prije definitivnog odlaska iz tvornice. Bez brojnih lansiranja u more (torpeda su se lansirala bez eksplozivnog punjenja) nije se mogla postići njihova maksimalna tehnička ispravnost i efikasnost, pa je u periodu od 1875. do 1877. (ne znamo točan datum gradnje) ispred tvornice izgrađen mali drveni objekt u funkciji prve riječke lansirne stanice. Do nje se dolazilo preko novosagrađenog drvenog mosta. Na lansirnoj stanici najvažniji su bili uređaj za lansiranje torpeda, uređaji za punjenje torpeda stlačenim zrakom te sustav za promatranje putanje torpeda. Sva su torpeda proizvedena u Rijeci bila obavezno lansirana u more. Nakon lansiranja vraćena su u tvornicu na doradu te ponovno lansirana toliko puta koliko je bilo potrebno da se ispune tražene specifikacije.
Sve zemlje koje su kupovale riječka torpeda i same su, prema riječkom uzoru, sagradile vlastite lansirne torpedne stanice te s njih lansirale torpeda u svrhu obuke i provjere njihove kvalitete.
Riječka je lansirna stanica tijekom aktivnog života riječke tvornice torpeda stalno modernizirana. To je bio jedan od najvažnijih pogona tvornice. Ondje se provjeravala kvaliteta proizvoda odnosno obavljana su ispitivanja dometa i brzine te kontrole preciznosti kretanja po pravcu i dubini. Tvornica je posebno inzistirala na visokoj izvrsnosti svojih torpeda pa su ona desetljećima bila najcjenjenija i najtraženija u svijetu.
Godine 1905. bila je sagrađena velika lansirna stanica nešto istočnije od današnje stanice. Nažalost od nje nije ostao nikakav materijalni trag već tek nešto dokumentacije i fotografija.
Današnja lansirna stanica, tj. njeni ostaci, dio su sustava lansirne stanice čija je izgradnja započela 1929. godine. Najprije je sagrađen istočni dio dok je zapadni sagrađen tijekom 1942. godine.
Lansirna stanica (samo istočno krilo) bila je opremljena dvjema lansirnim cijevima za površinsko lansiranje, od 450 mm i 530 mm, lansirnom cijevi za podvodna lansiranja od 530 mm i tornjem (visine 17 m iznad mora) za promatranja. Uz ostatke današnje lansirne stanice postoje ostaci lansirnog tornja za ispitivanje avionskih torpeda, sagrađenog 1934. godine. To je bio jedinstveni i originalni lansirni sustav za ispitivanje avionskih torpeda. Pomoću njega simuliralo se lansiranje torpeda iz aviona jer Rijeka (u talijansko doba) nije imala aerodrom.
Obje stanice, iz 1905. i 1929., imale su tri pravca lansiranja. Jedan pravac bio je u azimutu 252 stupnja prema Iki s maksimalnom putanjom od 3.000 metara. Drugi je bio prema Brseču u azimutu 217 stupnjeva s duljinom putanje od 15.000 metara, a treći pravac lansiranja bio je prema Lovranu.
Poslije Drugog svjetskog rata torpeda su se lansirala na pet putanja. Linija lansiranja 1 bila je prema Brseču (12.000 metra), linija 5 prema Kraju (8.000 metara), linija 3 prema Opatiji (4.000 metara), linija 2 prema Iki (4.000 metara), a linija 4 prema Lovranu (4.000 metara). Zadnja torpeda su u Rijeci lansirana oko 1966 godine.
Sustav dinamičkog ispitivanja torpeda lansiranjima, koji je započeo u Rijeci sredinom 19. stoljeća, može se smatrati jednim od prvih sustavnih pristupa istraživanju i razvoju nekog tehničkog proizvoda. Danas je to normalan i uobičajen put da bi se razvio i usavršio neki proizvod. Pred gotovo stotinu i pedeset godina u riječkoj je tvornici torpeda uveden proces znanstvenog razvoja torpeda. Za to su bile potrebne lansirne stanice pa je to jedan od značajnijih razloga zašto treba sačuvati i obnoviti riječku lansirnu stanicu te joj dati novu namjenu u očuvanju naše industrijske baštine i vrednovanja znanstvenih otkrića nastalih u našem gradu.
