U prvim mjesecima Račanove vlasti, kad se Hrvatska nastojala svidjeti Europi i kad je, pogotovo u izjavama ministra Picule, nudila pomoć u “demokratizaciji Srbije”, to jest u rušenju Miloševića, napisao sam kolumnu pod naslovom “Sa Srbima – trgovati”
Nije na Hrvatskoj, pisao sam, da se upleće u unutrašnje srbijanske poslove, da je “demokratizira”, i u ovom trenutku sa Srbijom može manje-više samo trgovati. Danas se situacija ponavlja, Hrvatska opet ima lijevu vlast a Srbija – Miloševića, odnosno njegove nasljednike. Ono što su ministri mogli brbljati o “demokratizaciji” Srbije u Račanovo vrijeme danas ne mogu. Dapače, sve do prije petnaestak dana činilo se da će uskoro hrvatski državni vrh morati početi suradnju sa zakletim četničkim vojvodom, srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem.
Tu su suradnju reakcije na oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču u Srbiji odgodile tko zna na koliko vremena, a ironija je htjela da kao mogući sugovornik hrvatskoj vlasti bude Miloševićev nasljednik u Socijalističkoj stranci, srbijanski premijer Ivica Dačić. Za to se ponudio on sam u susretu sa zamjenikom američke državne tajnice Rickerom, a iz Europe stižu savjeti hrvatskim vladajućim političarima – ignorirajte Nikolića, odnose sa Srbijom gradite preko Dačića. Kako god bilo, hrvatski državni vrh morat će iz svoje retorike i svojih nakana izbaciti niz dosadašnjih dobrohotnosti prema Srbiji. Za normalnog će Hrvata još dugo biti nezamislivo da Josipović i Milanović izražavaju potporu približavanju Srbije Europskoj uniji. Štoviše, da imaju muda, i jedan bi i drugi u granicama svoga značenja i svoje moći zahtijevali mnogo veću suzdržljivost EU prema Srbiji. Jer, reakcije u Beogradu poslije oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču po svemu su neeuropske – po nepoštivanju međunarodnoga prava i institucija, po rasističkom stigamtiziranju hrvatskoga naroda, po krivotvorenju uzroka i posljedica rata na prostoru bivše države…
Davati potporu za EU takvoj zemlji u Hrvatskoj mogu samo mazohisti. Poslije Nikolićevih izjava hrvatski predsjednik Josipović je rekao kako je sada ostalo malo prostora za povlačenje tužbi za genocid. Ali kad je riječ i o drugim sporovima sa Srbijom Hrvatska ne bi smjela praviti nikakve ustupke nego, dapače, zaoštriti svoje zahtjeve. Odnosi se to u prvom redu na istinu o nestalima, na povratak još okupiranih dijelova hrvatskoga teritorija, na traženje ratne odštete, na pravedno procesuiranje za ratne zločine u Hrvatskoj koje se sada usredotočilo samo na Hrvate dok se o krivcima za pokolj u vukovarskom Veleprometu, u Škabrnji, za stotine likvidiranih u UNPA zonama te o glavnim krivcima za agresiju na Hrvatsku, Kadijeviću i drugovima, i ne govori. Dosadašnja nam iskustva pokazuju da ni za jednu srbijansku vlast “Oluja” neće biti oslobodilačka akcija i da će još jako dugo taj ključni ratni događaj za Hrvatsku biti izvor najvećega slavlja a za Srbiju izvor najvećega gnjeva. Koliko god dugo tako bilo – toliko će dugo trajati manje ili više izražena protivljenja, da ne kažem neprijateljstva između dviju zemalja. Kako je onda moguća pomirba, kako su mogući prijateljski odnosi?
Sad i zasad treba reći – ne treba nam ni pomirba ni prijateljski odnosi, jer su nemogući, ali uz nužan oprez Hrvatska sa Srbijom odnose može graditi na pravu, koliko je moguće na razumu i na obostranoj koristi i interesima. Sve su druge mogućnosti, sve su druge “dobre volje”, sva “bratstva i jedinstva”, nasilne regionalne konstrukcije i “zajednička europska sudbina” – iluzije. Sjetimo se onoga gotovo idilična ozračja u susretima predsjednika Josipovića i Tadića, sjetimo se golemoga optimizma koji je s hrvatske strane naglašavan glede odnosa sa Srbijom, pa sve to usporedimo sa sadašnjim stanjem, s groznim reakcijama na oslobađajuće presude Gotovini i Markaču. Stoga su nam ubuduće takve idile nepotrebne, jer će ispod njih provaljivati animoziteti i bit će neizbježna uvijek nova otrežnjenja.
Izvor: Vecernji.hr
