RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA

Milan Ivkošić
Hrvatska afera Watergate – povratak komunističke represije
Elektronsko izdanje jednih dnevnih novina uz tekst o aferi prisluškivanja, točnije, o tome tko je sve kontaktirao s mafijašima, objavilo je veliku fotografiju predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka između fotografija dviju poznatih osoba koje su česti gosti policije, sudova i zatvora. U samom pak tekstu baš nigdje se, ni izravno ni neizravno, Karamarko ne spominje! Ne može biti bolje ilustracije trajnog nastojanja među ljevičarima da za sve nevolje što ih u ovoj zemlji uzrokuje politika optužuje HDZ. On je od samoga početka bio i zauvijek ostao “stranka opasnih namjera”.
To je posebno važno za Milanovićevu vlast koja je u svemu katastrofalna – gospodarstvo nikad nije bilo gore, nezaposlenost će oboriti sve rekorde, siromaštvo je sve veće, a već pripremljen ulazak Hrvatske u Europsku uniju pod velikim je upitnikom. Kukuriku koalicija je već uvelike zaslužila da izgubi vlast, zato treba iskoristiti svaku priliku da se jedini njezin takmac ocrni. Istina, tu i tamo se i u lijevim medijima nađe pošten glas koji se poslije zamagljivačke Josipovićeve i Milanovićeve konferencije za tisak pita što su to predsjednik i premijer željeli sakriti. Ali umjesto da se pozabave tim glavnim pitanjem, svi se u lijevom medijsko-političkom miljeu bave HDZ-om.

Nigdje baš nijednoga dokaza da je ta stranka upletena u hrvatski Watergate, ali ako nema dokaza, ima pretpostavki. Odvjetnik Ante Nobilo slavu je stekao mlaćenjem love i žena te kao tužitelj zločinačkog komunističkog režima koji je Tuđmana prijavio zbog govora na skupu u Društvu hrvatskih književnika koji će biti uvod u osnivanje HDZ-a, da bi kasnije zgrnuo milijune na obrani Tuđmanovih haaških optuženika tako što je jedne iskupljivao a druge utapao.

Taj šampion nemorala u hrvatskom pravosuđu i javnosti sada pretpostavlja da su obavještajni šefovi Buljević i Mišević kontaktirali s Karamarkom te zbog toga moraju biti sankcionirani. Neki pak komentatori ispisuju opsežnu Karamarkovu biografiju i obavještajno-ministarsku karijeru da bi njome zastrli odgovornost Ranka Ostojića, Zorana Milanovića i Ive Josipovića. Svi su čuli i vidjeli posve suprotna stajališta Josipovića i Milanovića o tome smiju li obavještajni šefovi komunicirati s kriminalcima, ali predsjednik države to nesuglasje uporno poriče. Očito, nesuglasja ne smije biti kako se ne bi dovela u pitanje namjera svekolike vlasti da se policija, obavještajne službe, DORH i cijeli represivno-pravosudni sustav podredi vlasti kao i u komunizmu. Ako, dakle, Milanović relativizira ispis telefonskih poziva, ako i on i predsjednik kriju bit afere, ako prave čistke bez obrazloženja, onda je jasno što im je cilj: svim sredstvima, pa tako i prisluškivanjem, zastrašivanjem i progonom političkih protivnika što duže zadržati vlast kad se ne može zadržati uspješnim gospodarstvom i zapošljavanjem.
Kad se na državnoj razini zataškava i krije zloporaba represije, vrijeme postaje opasno, jer je to znak da je represija stil vladanja a ne sredstvo pravde. S takvim stilom jedina prepreka vlasti može biti oporba, u prvom redu Tomislav Karamarko, pa ga treba što više kompromitirati, žigosati i sprezati s najmračnijom praksom iz prošlosti i s najmračnijim likovima iz sadašnjosti, rugati mu se jer navodno nikad ništa ne kaže a nokautirati ga čim nešto kaže, izazivati ga temama iz povijesti a onda ga optuživati da je njome zarobljen, kockati se s onim što je HDZ učinio za ulazak Hrvatske u EU, a onda za posljedice toga kockanja optuživati sam HDZ, i tako dalje.
Karamarko jest nenametljiv i pretih u govoru, no vlast ga čini sve ubojitijim. Ta mirnoća i sabranost mogla bi se pokazati dragocjenim kraj sve bučnijih nepodopština vlasti. Ohrabrenje i neka nada u politici ne mogu doći niotkuda doli od HDZ-a, koliko god svježe bile uspomene na Sanadera. Najnovija afera, koju je, želeći je zanijekati, državni vrh samo potvrdio, pokazuje da je Kukuriku koalicija samodršcu Sanaderu sve bliže dok se HDZ od njega sve više udaljava.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL