Ljiljana Mihaljević: Kad plakat postane važniji od predstave
Puno je riječi ovih dana potrošeno na kontroverzni plakat za Matanićevu predstavu Fine mrtve djevojke u produkciji Gradskog dramskog kazališta Gavella, koji prikazuje porculanski kipić Djevice Marije u zagrljaju Marije Magdalene (valjda?). Odmah je bilo jasno da je ovaj plakat crvena krpa u ruci toreadora, a malo kasnije, ekspresnim povlačenjem tog istog plakata iz javnih prostora, postalo je jasno i to da je toreador u koridu uletio nespreman, bez bodeža i mača argumentirane obrane.
O dotičnom plakatu, dana 15. 1. na nekom drugom portalu sam reagirala komentarom na izjavu gospodina Stazića ravnatelja Gavelle koju citiram: “Jezik ovog plakata je simbolički, a ne doslovan; on problematizira, a ne izriče stav ili sud, sasvim sigurno ne takav koji bi svjesno bio usmjeren protiv bilo koga…”. Mislim da sve ovo što je gospodin Stazić iščitao iz tog plakata, u sadržaju plakata nije vidljivo. U čemu je tu simbolika? Što problematizira plakat? Da je Djevica Marija lezbijka? Zar zaista nije usmjeren protiv nikoga? Ne govorimo ovdje o tzv „moralnosti“ plakata, kršćanski moral autoricu ovih redaka po najmanje zanima, nego o njegovoj objektvnoj svrsi koja neće pomoći boljem razumijevanju predstave, ali bi možda mogla odmoći.
Po meni je ovaj plakat neukusna senzacija zaustavljena na banalnoj razini provokacije, pomalo amaterski PR trik za dobivanje medijske pozornosti u maniri onog naivnoga za “Lizistratu” u Rijeci ili Gavrilovićevih salama u interpretaciji Dimitrija Popovića (v. link Za i protiv falusnog marketinga). Iako sam uvjerena da umjetnost ne može i ne smije biti ograničena etičkim limitima nego ih treba pomicati, iako sam za provokaciju UVIJEK (to mi je, uostalom, u opisu radnog mjesta, za nju je moj DNK izmislio četrdeset sedmi kromosom), ali provokacija bi trebala biti malo inteligentnija, ona nikad nije autistična, a ovaj plakat je autističan i sveden na sprdnju s neistomišljenicima. Ako je jedan od ciljeva ove predstave senzibilizacija neosviještenog dijela hrvatske populacije, poziv na razumijevanje i dijalog, a ne na osuđivanje različitosti, onda ovaj plakat minira taj cilj na samom startu izazivajući još veći jaz i nerazumijevanje. Polemike o plakatu bacaju polemiku o predstavi u drugi plan, a to nije dobro jer one nas zaustavljaju na površini puno dubljeg društvenog problema koji se tiče nerazumijevanja, netolerancije i homofobije.
Kaže mi prijateljica, možda je poanta plakata da bi i BDM mogla biti društveno stigmatizirana zbog seksualno devijantnog ponašanja, pogotovo ako je ova iza nje Marija Magdalena. Palo mi je to na um, ali to su ipak naša proizvoljna i malo nategnuta čitanja. Mislim da je prikriveni cilj plakata pogođen, a to je isprvocirati bukače protiv istospolne ljubavi. Ali taj cilj, po meni šteti poruci predstave. Netko je pametan rekao: Ako ne razumiješ poruku, samo pogledaj njenu posljedicu, a posljedica je uvrijeđenost onog dijela stanovništva kod kojeg bismo upravo trebali povisiti stupanj tolerancije. Vrijeđanje nije način pomirbe. Vrijeđanje nije dijalog, ono je samo odraz nezrelosti i ukazatelj povrijeđene taštine. Trebamo poštovati svačiji svjetonazor i, naravno, braniti svoje pravo na vlastiti. Ali ne vrijeđanjem.
Ako branitelje istospolne ljubavi nije briga što protivnici misle, oni tim plakatom pokazuju upravo suprotno – da su im oni itekako bitni jer inače bi znali za onu poslovicu koja je dobar savjet svakom tko svog protivnika smatra budalom: nikad se ne raspravljaj s budalama, prvo te svedu na svoju razinu, a onda te unište – iskustvom. Možda je zabavno to međusobno podjebavanje (oprostite na izrazu) jer ljudska netolerancija naprosto izaziva kreativca na provokaciju iste, ali zabava u dizajnu plakata bi trebala biti u drugom planu i u svrhu promicanja predstave, a ova predstava nije mišljena da bude prvenstveno zabavna, nego u neku ruku i edukativna.
Uvodna foto: Igor Šitar
Izvor: Vecernji.hr
Izvor: Vecernji.hr
){kind=link}