Iris Bondora Dvornik, Leila Michieli Vojvoda, Dubravko Mokrović
Mutacije baroknog
Pojam baroka logično se veže uz veliki stil europske umjetnosti pretežno 17.stoljeća, no baroknost forme i tome sukladne kompozicije djela uprisutnjena je i drugim periodima umjetnosti, primjerice posljednjoj fazi umjetnosti antičke Grčke ili cvjetnoj dionici gotičke razigranosti. Dakako otvorenost dinamičnoj tvorbi, podignuta oblikovna tenzija mnoštva oblika vidljiva je i u ostvarenjima moderne i suvremene umjetnosti, koja treptajem formi, gustoćom polja odražavaju pojmovnost baroka u širem smislu.
Opća mjesta načina postaju poveznica za brojne stilistike naglašeno autorskih pristupa, s napetošću gradivnih jedinki u uprizorenjima složene likovne razvedenosti. Pri tome nije bitna ni tehnika, stupanj figurativnosti, veća ili manja razrada detalja, ili senzibiliziranost prema raskoši kolorističkih sklopova već neprekidnost kretanja u preobrazbama kompozicije kroz prožestost oblika na stvarnim i imaginativnim razinama.
Zajednička nit barokiziranog koncepta slike uočljiva je kod troje afirmiranih hrvatskih umjetnika, Iris Bondora Dvornik, Leile Michieli Vojvoda i Dubravka Mokrovića, slikara prepoznatljivih osobnih poetikama. Izgradili su opuse različitih predznaka, no nabojem strukture, slojem „baroknih mutacija” ispod doslovnosti prizora, novom simetrijom i bujanjem formi svoju umjetničku vlastitost potvrđuju i u okviru estetike oblikovnog repertoara koji s idejne i formalne strane nikada nije izgubio na aktualnosti. Odgovor svakoga od navedenih je drugačiji, a dosegnute sinteze u naravi slike inovativnih su optika. S logičnim pitanjem da li su autori polazili od rodoslovlja velikog stila ili su se kreativnošću približili načelima (izbjegavanih zakonitosti) barokne kompleksnosti. Mislim da su odabirom svojih početnih točaka došli postupno (možda i nesvjesno) do vida univerzalnog, do norme izraza, ne gubeći kod toga svoju esencijalnu snagu pri srazu s ranijim naraštajima opojnosti stila.
Skladom i obratima moguće je pratiti plodnost površine u prasku i prigušenosti oblika, s polovima likovne čednosti i energije, krajnosti baštinjenih od baroka. Latentnost prevrata od suglasja do ekspresivnosti grča konstanta je u događanju slika, dramaturški uzbudljivih, s osluškivanjem stanja prije i poslije posredništva s temom. A motrišta kao kompozicijske odrednice postaju i slutnja metafora, osmišljenih izrastanjem iz lebdećih ili stamenih formi. Bez obzira na motiviku i realističnu uvjerljivost barokizirajuće dimenzije ostvarenja svo troje umjetnika slobodno shvaćenu sadržajnost djela oplemenjuju emocionalnošću. I strast i meditacija jednakopravne su u umjetničkoj kušnji osjećaja barokne (simbolične) krivulje, iz koje i u kojoj nastaje spoznaja o slici.
Iris Bondora Dvornik senzaciju baroknog dosegla je taktilnim nakupinama u imaginarnim prostranstvima površine, pomičući se od ponora do uzvisina. Privlačnim blagim volumenina rubensovske putenosti Iris i „odbačenom” materijalu daje plemenitost. Igrom na granici prividnog, bliskoj iluziji utkanoj u gigantizirane barokne prizore, Iris nepatvorenom radoznalošću svaki sedimentirani pojas asamblaža istovremeno označuje likovnom temperaturom različitih vrelišta, tako da sva djela „dišu” predjelima svoje stiješnjene reljefnosti. Sklonost napuštanju slikarske ravni, porama i kotama oblika, put je ka volumenu, koji je Iris konkretizirala dojmljivim, komornim skulpturama, pretežno, animalističkog predznaka, koje površinom oplošja odgovaraju teksturi slike.
Leila Michieli Vojvoda u djelima izvedenim tehnikom digitalne grafike promatra i propitkuje lutanje i otuđenje suvremenog čovjeka. Tehnikom baziranom na crtežu Leila je maštovitovitom rukopisnošću krhotine ljudskosti izrazila dramom postojanja, potenciranom i brojnošću jedinki ( s paralelom u pojmu mnoštva baroknog modaliteta) deskriptivnih i svedenih na znak. Barokna dramatika isčitava se i u plohama definirane ikonografije, s bridovima utisnutih u dubinu tjeskobne ambijentalnosti, situacija samoće i dojma prolaznosti, kod pojedinca okruženog gomilom.
Dubravko Mokrović u krajoliku vedrih silnica usitnjava elemente raslinja i zdanja do veličine saća mozaika. Dijagonalnom položenošću koordinata ravnoteže slike Mokrović je primijenio pravila prevladavajuće barokne usmjerenosti, podržane detaljima slikarskog organizma. Egzaktno i intuitivno izmjenjuje se u tvorbi pejsažnog, u slici ritmičkog reda, „uznemirenog” notom nepredvidljivog. Obojeni traveji razdjeljuju i okrupnjuju mrežu površine, razložne ornamentalnosti, nudeći jedinstvenom kromatskom zvučnosti doživljaj krajolika/vedute sjećanja na ljepotu.
Zasigurno ni Iris,ni Leila ni Dubravko pri slikanju nisu razmišljali o Caravaggiu, Tiepolu i Rubensu.Udaljeni smo od njihovog djelovanja više stoljeća. No veliki barokni majstori orjentiri su umjetnosti dinamike i dramatike, kontrasta svjetla i sjene, privlačnih vrijednosti i umjetnicima naših dana. Prihvatili su ta načela i sudionici ove izložbe, i interpretirali ih na sjajni način.
Stanko Špoljarić
