abadzic prag 1

Prag s motivima periferije: ljudi, duh i svakodnevni život

Poznati i cijenjeni hrvatski fotograf Stanko Abadžić na novi je i zasluženi način ponovno prisutan u kulturnoj javnosti, jer je u izdanju zagrebačkog Meandra izašla iz tiska nova monografija Stanka Abadžića pod nazivom Prag. Na 108 stranica prikazan je Abadžićev praški ciklus o kojem je tekst napisala Marija Tonković a tu je i tekst fotografa Jasmina Krpana.

Abadžić je od 1995. do 2002. godine živio i radio u Pragu kao samostalni fotograf. Autora nisu zanimale poznate vizure grada već većinom scene i motivi ljudi s periferije. Knjiga je objavljena uz potporu Ureda za obrazovanje,kulturu i sport grada Zagreba.

Donosimo dio teksta Marije Tonković: – Fotografirati na ulici, fotografirati jedan grad znači prepričavanje ljudi, duha i svakodnevnog života. Gledanje svake pojedine fotografije Stanka Abadžića izaziva doživljaj identičan slušanju šansone. Zbog svoje anegdotalnosti svaka je istodobno moguće ishodište malih osobnih povijesti ili potencijalni početni kadar nekog filma.

(…) Multikulturalnost rodnog mu grada Vukovara i odrastanje u tom baroknom okruženju, u gradu prepoznatljivog srednjoeuropskog konteksta, na obalama Dunava, čije vode stoljećima isprepliću slavenske i germanske, poglavito kulturalne elemente, imalo je na Abadžića znakovit formativni utjecaj kao i prepoznatljiv učinak u kasnijim razdobljima života.

(…) Po obrazovanju germanist, godinama je njegovo bavljenje fotografijom osciliralo između profesije i hobija. Radeći u kombinatima Vuteks i Borovo istodobno je i dopisnik tjednika Vjesnika. za koji je radio fotoreportaže od kojih su bile zapažene one iz Tunisa, Malte, i Turske.

Početak rata u Hrvatskoj uzrok je sudbinskih promjena u njegovu životu. Napustivši 1991. godine Vukovar, odlazi prvo u Njemačku, a zatim u Češku.

abadzic prag 2

(…) Stanko Abadžić u Prag dolazi 1995. godine i ondje se sustavno počinje baviti fotografijom. Prag ga je prihvatio u vrijeme egzila i pružio mu utočište. Sazrijevanjem u bogatoj češkoj umjetničkoj tradiciji Abadžić širi i svoje žanrovske odrednice, a težište interesa prebacuje s fotoreportaže na umjetničku fotografiju.

Praške kavane oduvijek su bile mjesta velike intelektualne živosti i poprišta rasprava o umjetnosti. Jedna od takvih je i kavana Velryba, omiljeno okupljalište studenata Akademije FAMA koji u njoj izlažu i svoje radove. Još kao anonimni autor, Stanko Abadžić im se nenametljivo pridružuje što utječe i na njegovo umjetničko gledanje i oblikovanje. Prvi put izlaže i u drugoj, još slavnijoj, Literarnoj kavani, a posebno zadovoljstvo pričinja mu i činjenica da su se posjetiteljima toliko svidjela dva rada te su ih odlučili trajno prisvojiti. Vrhunsko priznanje dobiva samostalnom izložbom u domu slavnog češkog fotografa Josefa Sudeka pod znakovitim naslovom U ogledalu života – pretvorenom i u knjigu koja mu otvara vrata europskih galerija.

Izborom motiva, načina gledanja, te crno bijele tehnike, ove fotografije kao da su snimljene pola stoljeća ranije. Na tragu novog objektivizma i neorealizma 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća Abadžić bira dijelove Praga u kojima vlada duh prošlosti, ambijente koji se nisu mijenjali. Stare ulice, izlozi, kavane…, starinske frizure i na isti način odjeveni likovi u kafkijanskim vizurama stvaraju fotografije rafinirane sjete i melankolične elegancije. Intimizam autorova osobnog kadriranja Praga, naglašenog retropristupa zaobilazi sve oznake suvremene civilizacije. Riječ je o takozvanoj “subjektivnoj dokumentarnosti” gdje fotograf-redatelj restaurira prizor s nekom namjerom, ne reporterskom, već onom ciljanog djelovanja, prebacujući faktografiju u poruku. On zna da trenutkom okidanja snimljeni prizor postaje prošlost, kako je to osvijestio Roland Barthes, pa samo produžuje vremensku perspektivu. To je njegov kreativni odgovor na sudbinsku povezanost fotografije i stvarnosti.

Fotografiranje je ponajprije instrument znanja. U ambijentiranju i vizualizaciji Abadžić je razradio morfologiju zasnovanu na nasljeđu svog uzora Henrija Cartiera-Bressona.

(…) Abadžić je ranoranilac koji zna da se u jutarnjim satima nudi najbolje od grada koji se tek budi. Nema još toliko svjetla koje bi poništilo tektoniku oblika. (…) Abadžićevim fotografskim iskustvom Prag se ponovo ucrtava na hrvatski umjetnički atlas – poslije moderne na početku prošlog stoljeća, pa tijekom i poslije Prvog svjetskog rata. Ulančava se u povijest hrvatske fotografije, nastavljajući njezinu urbanu ikoniku svojom novom duhovnošću i svojim posebnim izričajem premošćujući na taj način tradiciju i suvremenost. – tako fotografije Stanka Abadžića tumači i smislom osnažuje Marija Tonković, a nama ostaje posegnuti za monografijom koja se jednostavno ali znakovito zove Prag.

Nives Gajdobranski