Galerija Milotić, Pula
Martin Bizjak
Geometrijska apstrakcija
od 03. 12. (u 17.00 sati) do 15. 12. 2010.
Ulomak Milana Pirkera iz monografije Martina Bizjaka
Martin Bizjak je izraziti kolorist. Zapravo, u njegovu slikarstvu ne nedostaje nijedna boja. Fauvizam i P. Gaugen i njegove tropske slike ostavile su traga (nataložile se) na njegovoj paleti. No ipak: boje kojima daje prednost boje s pomoču kojih naglašava svoje slikarske poruke. Bez daljnjega to su: crvena (i ružičasta), zelena (i tirkizna) i modra. Modra i crvena predstavljaju rivalstvo između neba i zemlje. I iako crvena simbolizira vruće, a modra hladno, zelena je najljudskija boja koja je posrednik između gornjeg (modrog) i doljnjeg (crvenog). Ta napestost između crvenog i modrog simbolizira i erotsku strast između muškog i ženskog principa koji se manifestira i spaja u zelenom. Tirkizna i ružičasta kao i druge boje organski su logične međufaze. Erotika, koja je bitan sadržajno-narativni elemenat njegova slikarstva, prisutna je već i u samoj osnovici: u bojama koje autor nanosi na nosač, u dramatičnoj napetosti koju stvara s pomoču njihova međuodnosa i, kasnije, u kompoziciji koju također djelomice gradi i pojačava s pomoču nijansiranja boja. I ako se sada od erotike vratimo u sam život (kojega, dakako, nema bez erosa), dolazimo do teze koju je zapisao Jean Chevalier u svom rječniku simbola: uspon života započinje u crvenome da bi se razbahotio u zelenom. Ja dodajem: život se na koncu smirujuće ugasi i razvodni u modrom. I to je upravo ona misao vodilja koju s pomoću boja priopćuje M. Bizjak. Po J. Chevalieru ući u modru boju znači učiniti isto što i Alisa u zemlji čudesa, prijeći na drugu stranu ogledala. Kad je modro svijetlo, predstavlja put snova, kad je tamno postaje sanjarsko. I u tom je poanta: M. Bizjak doživio je tu milost da je „boju istine“ (Egipćani su modru boju držali bojom istine) osvojio na način da nas je poveo na drugu stranu zrcala, tamo gdje ne vladaju odsjaj i izgled nego stvari postoje onakve kakve jesu. Elementi se inače isprepliću u kaotičnome plesu sugerirajući nam i glazbenu pozadinu (mi cemo za sadašnju uporabu uzeti blues koji je također u svezi s modrinom). No usprkos kaotičnosti, elementi i njihovi odnosi kristalno su nam jasni. Do trenutka kad ih počnemo racionalizirati i interpretirati. Moramo im se prepustiti i postati dijelom univerzalnoga sveobuhvatnoga plesa u koji nas uvode slike M. Bizjaka.
Ta je inicijacija osnova za kasniju kontemplaciju koju bismo uz ove slike mogli doživjeti. Faun je u rimskoj mitologiji bog polja i šuma koji je predstavljen kao čovjek s kozjim nogama. Pan je u antičkoj (prije svega grčkoj) mitologiji bog pastirskih kultova. Njegov je lik napola ljudski, napola životinjski. Bradat je i rogat i dlakav. Budući je spretan i podmukao, izraz je životinjske lukavosti. Njegova je požuda nezajažljiva, zato vreba nimfe i dječake i nesmiljeno ih napada. Ime su mu nadjenuli bogovi i ono znači Sve što utjelovljuje sklonost svojstvenu cijelome svijetu. Nedvosmisleno ukazuje na spolnu moć Svega i osjećaj prisutnosti toga boga unosi zbrku u duh i nemir u osjećaje. Faun i Pan dva su imena istoga boga u dvjema različitim uljudbama. Boga koji ni u kojem smislu nije ni jednoznačno dobar ili loš, premda riječ panika (groza) potječe od njegova imena. Naprotiv: obojica su ostatak poganskih kultova kod kojih zlo i dobro nisu bili razdvojeni već povezani u nedjeljivu cjelinu. Blizak tim dvama božanskim bićima je i Dioniz (Bakho), božji momak, gospodar životinjske i biljne plodnosti. Dioniz, koji je dozrio u Zeusovu (očevu) bedru jer mu je mati Semela umrla prije poroda, gospodar je životinjske i biljne plodnosti i simbolizira dubinu životne energije koja hoće iz okvira prisile i ograničenja. U antičkoj su Grčkoj poznati Dioniziojevi kultovi povezani s bakanalijama, orgijama i žrtvovanjima (obično je žrtva jarac, odatle sintagma žrtveni jarac). Ti su se kultovi kasnije nastavili, dakako znatno izmijenjeni, u srednjovjekovnim karnevalima, a ti su se karnevali održali i do danas. Zašto sam tako iscrpno opisao mitološke činjenice koje svatko može naći u uobičajenim leksikonima ili priručnicima? Moja je namjera prije svega objasniti čestoću pojavljanja motiva Pauna (Pana, Dioniza), bakanalija, također i razvrata i karnevalskih povorki u slikarstvu M. Bizjaka. Autor teži da u svom slikarstvu zaobiđe moral koji je poput oklopa ugušio izvornu spontanost, prirodnost i predkršćansku (pogansku) volju za životom. I ta je predinstitucionalna volja za životom osnova i temelj za čovjeka otvorena na sve strane i jednako takav svijet. To svakako nije uvijek ugodna činjenica. Jer uz užitak, nasladu i volju za životom imaju u takvome svijetu i čovjeku potpuno jednakovrijedno mjesto i užas, bol, a na koncu jasno i smrt. Život je organska cjelina koja obuhvaća sve spektre i polžaje: mladost je neminovno povezana sa starošću, užitak možemo odrediti samo ako poznajemo bol i patnju. Rođenje je povezano sa smrću i svjetlost sa tamom. U slikarskom svijetu Martina Bizjaka, definitivno postoji samo jedna nadkategorija koja nema svoje suprotnosti. To je ljepota. Estetika je ona Ariadnina nit koju nam je autor ponudio kako bismo s njom mogli naći izlaz iz kaotična osjećaja života i stvarnosti.
