Mario Šoštar – autor dva romana

Piše: Tomislav Patarčić, urednik romana „Mikrofilm“ i „Državni prijatelj broj 1“

Postoji čitav jedan nevidljivi izdavački svijet, nepoznat onima koji šeću po knjižarama u centrima gradova ili se o novim knjigama informiraju iz dnevnog tiska, izdanja koja ostanu vječno nepoznata gotovo svima osim uskom krugu poznavatelja opusa nekog autora, pa i njegovoj obitelji. Taj svijet je još šarolikiji od mainstream izdavaštva, on obiluje autorskim pokušajima da se samostalno napravi nekakav iskorak. Tome se ne treba čuditi jer ti su autori često sami svoji urednici i žele nekim dovitljivim iskorakom nadoknaditi to što ih nisu prihvatili urednici u establišmentu ili možda samo žele ostvariti svoju zamisao. Svijet takvih izdanja mnogo je slobodniji, jezik i stavovi ne robuju licemjerju i malograđanštini, iz tih stranica pršte lijeve i desne ideje, apologeze partizanima i ustašama, kako kad se zadesi. Ima tu svega. Naposljetku, ovo je Hrvatska, sad već legendarna po inerciji i ziheraštvu. Profinjenog literarnog ukusa, naša publika je snažno sklona vrhunskim svjetskim trendovima, zovu nas zemlja prevoditelja, strani urednici znaju da naši urednici poznaju svjetske novitete bolje nego urednici ijedne druge slične zemlje. Kako u tim okolnostima biti nov, svježiji i izdan? Jedino slučajem ili samostalnim poduhvatima. Mario Šoštar je pao u grupu ovih koje urednici nisu voljeli, krenuo je onim težim putem i dospio već do druge knjige.

Prvi njegov izdani roman je fikcija koja koketira s alternativnom povijesti o tome što bi bilo da je Gestapo pravilno i na vrijeme procijenio da se treba pritajiti na neko neodređeno vrijeme, a onda se vratiti na scenu kad se Njemačka malo oporavi i zaborav prekrije njihova nedjela? I što bi bilo kad bi jedan slučajni junak bio te sreće da baš njega dopadne borba protiv te simpatične dobrotvorne organizacije? Mikrofilm, tako se roman zove, bio je osuđen da bude neovisno izdanje jer je to književnost za muško čitanje, nije obojen desno, ne pati od sentimentalnosti, no u njemu nema ni nepotrebne brutalnosti, a izbjegao je i zamke da postane lad-lit, ali nije ni pretjerano sličan Ludlumu, Crichtonu, pa ni – ako baš hoćete – glavni junak nije previše sličan ni Bondu, Jamesu Bondu. U čemu je problem? Koliko god bio dobar ili zanimljiv, on iskače iz klišeja i njegova komercijalna uspješnost nije već oprobana na svjetskoj sceni. To izdanje je potencijalni rizik i mjesto na policama uhodanih izdavača se ne prepušta nečemu što je domaće i nepoznato, bez pretenzija da bude osvajač književnih nagrada. Autor Mikrofilma neće šetati špicom, neće se vodati s manekenkama i neće ga pozvati u 8. kat, osim možda kao statista u publici. On je normalan čovjek kao vi i ja, samo što voli pisati i piše knjige kakve je ugodno čitati – neopterećene, a opet ne isprazne. Za razliku od one vrste autora koja kada piše navuče kožu svojeg zlog brata blizanca ili potpuno promijeni režim rada, Šoštar piše onakav kakav jest – beskompromisan, potpuno otvoren i pošten, izravan i vrlo nesklon eufemiziranju. Njega je gotovo nemoguće zamisliti kao metroseksualca ili kako sjedi u emisijama kao što su Peti dan ili Na rubu znanosti. On bi njima rekao da su to sve bedastoće koje si oni umišljaju, da preveć filozofiraju i da bi se trebali primiti nekakvog posla. Takvi su mu i junaci romana – oni se prihvate posla i rade ono što treba. Oni su junaci budućnosti Hrvatske koja će se prije ili kasnije morati uhvatiti u koštac s akumuliranim problemima i krenuti u borbu za sutra. Kratko nakon izdanja Mikrofilma autoru su se javili čitatelji s vrlo pozitivnim reakcijama i to ga je ponukalo da iz ladice izvadi jedan malo stariji rukopis i izda ga u obliku elektronske knjige (Državni prijatelj broj jedan), a kasnije će se vratiti na sagu o Gestapu i pripremiti za 2013. godinu još jedan naslov iz te serije. Trenutno je Državni prijatelj najsvježiji naslov i on je u odnosu na Mikrofilm nešto malo čak i živahniji, no i daleko zamršeniji krimić. Ideološki je gotovo neobojen, no iznosi tezu o događajima iz vrhunca Domovinskog rata koji uopće nisu nevjerojatni, postavlja neka izrazito zanimljiva pitanja i daje iznenađujuće odgovore.