Samodostatnost njene "završenosti" u sebi (sa)drži tvorca zasužnjenog: takvog kakav je bivao čineći sliku. Isti taj, no zapravo posljedično drukčiji – svojim djelom postavljen "izvan" tog istog djela – iz potrebe, želje ili prkosa, zakoračuje natrag u postavljeno vraćajući slici njezinu imanentnost: glagolsko nasuprot imeničnog.
Pitam: Je li to ista slika – u atelieru… i sada – u galeriji? Naime, po kojem i kakvom pogledu ona "jest" onakvom kakvom se "čini"? Slikar i slika tretiraju se međusobno, ogledajući svoj lik u Drugome na pozadini vremena. Zatječem sebe u sličnom nemiru pred svojom "dovršenom" slikom kao i pred onom koja je u nastajanju. Dakle, kao na početku: "Autor, pred svojim djelom u nelagodi je komentirati" svoju sliku kao imenicu. Slikar, naime, stvari ne poznaje po imenu. Čak i Viđenje, njegovo pouzdanje, djelatno je samo ako nije smotreno kao prepoznavanje. "Jednom, kada me označiš, ti me negiraš", – zapisao je Kierkegaard.
Sučeljen s prividnom izvjesnošću "završenog", ne odolijevam izazovu provokacije: poduhvaćam se ponovnog, makar remetećeg ulaska u definitivnost; zapravo, vraćam slici njezinu kronološku bit: sukcesivnost seansi. Nije li dovršenost samo postaja u slijedu nedovršenosti? Zašto remetim sliku u počivajućem njenom miru? Možda je izazov njeno u samoj sebi zaposjednuto vrijeme. Pokušavam li izvući, izbaviti nešto u njoj zatočeno?
Slika jest neki lik kojem pridajemo svojstva prema pouzdanju viđenog. Ona se manifestira kao kontejner vrijednosti, istinitosti, ljepote i smisla. No, na ovo posljednje, agnostik, apofatičar u meni ne pristaje. Zato mijenjam. U mijenama nalazim neophodnost održavanja otvorenosti. Radim na razvijanju pogleda koji nije zapriječen izgledom naslikanog… U slici tražim prolaz. Zanima me krivi potez u komplementarnosti spram pravog. Svako otkriće pretpostavlja prethodnu skrivenost, a često je posljedica greške, nečeg što je skrenulo s puta, otišlo krivo. Ponekad instinktivno ili čak namjerno "skrivim" nešto slici. Oživjeti sliku često je moguće tek po nekom okajavanju krivoga. Krivo kao skretanje, promjena smjera, vir, uvir, zabludjelost, svojstva su dionizijskog, dok je pravost putanja strelice odapete s Apolonova luka. Nije li zvuk tetive koji ostaje nakon izbačaja strijele ono glazbeno, svepokretajuće – u smislu iskona? Ton, tenor, izboj je održive napetosti (tenere) strune. Apolonova lira – glazbeni instrument zapravo je metafora luka – oruđa predvodnika Muza.
akademija-art.hr
