Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
Marijan Blažina:
ZIDOVI I SJENE
samostalna izložba
otvorenje:
subota, 20. IV. 2013. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Radove će u prisustvu autora predstaviti Nataša Šegota Lah.
Predgovor:
I feel with great certainty…
Iz bogate riznice opažaja izdvojiti ograničen broj slika sasvim je konceptualan postupak. Jer, izbor determiniraju intelektualne smjernice, uvijek nekim razlogom disciplinirane u odnosu na neposrednost utiska. Pa kao u jednadžbi, najprije uzimamo u obzir određen broj „poznanica” koje će otvoriti opet (i uvijek) novu nepoznanicu, a tek nakon svega ostaje nam vještina snalaženja u likovnoj matematici. Izvršiti izbor manjeg broja radova u tom je smislu računica, ali, u najčišćem smislu te riječi. Ili, uživanje u pro-računu nove (likovne) vrijednosti.
Prije nego li razgrnemo materijale valja nam uzeti u obzir činjenicu da je Blažina prije svega multimedijalni umjetnik. No, nije problem u nekoliko paralelnih medija (glazba, slikarstvo i fotografija), već je problem u nadopunjavanju njihove međusobne komunikacije koja u rezultatu želi biti jedno, vezano snagom sinestezijskih učinaka doživljaja. I to je polazišno mjesto Blažinina autorskog senzibiliteta. Složenije rečeno, autorsko je to inzistiranje na poziciji recipijenta u stvaralaštvu. Jednostavnije rečeno, Blažina ne stvara nove svjetove, koliko je fasciniran učincima postojećega i neprestano, baš neprestano, on ukazuje na magiju stvarnoga. U pozadini takve autorske motivacije krije se dokumentarizam, a upravo je fotografija u tom slučaju ključni medij.
Ovdje se nećemo baviti komunikacijskim aspektima njegova glazbenog udjela ili slikarskog, premda nije teško zapaziti da su oni u većoj mjeri varijacije i zadržavanja na nekim temama, dok je upravo fotografija njegovo sabiralište, njegovo skupno mjesto ili polazište, njegova duboko ukorijenjena promatračka pozicija iz koje emaniraju fotografije kao utisci onoga što prikazuju. Fasciniran atmosferama, eteričnim, konkretnim, paradoksalnim ili bizarnim prizorima, Blažina svaki put iznova prikazuje estetičnu stranu stvari i pojava, ganutljiv i samilostan prema ljepoti besprizornih prizora koji se u atmosferi zadržavaju toliko kratko kao da ih nikada nije ni bilo.
Ljepota dakle, u svojoj prevrtljivoj povijesnoj samo-argumentaciji, nije vrijedna rasprave ne dogovorimo li se odmah na početku iz koje kulturne, povijesne ili osobne paradigme govorimo o njoj. Ovdje, nadam se, ne treba isticati da se radi o iskustvu autora koji izlazi iz eklektične kulture idealiziranih vrijednosti o humanizmu koji se ponaša kao antikvitetno blago u pojedinačnim dušama što su jedva preživjele turbulentne tranzicije svojih kulturnih identiteta. No, Blažina je oduvijek bio s jednom nogom tamo u dalekim svjetovima nedostižnih nedođija i ove ovdje zakrabuljene margine prepune nastojanja da se živi bolje. U tom prijeporu između čežnje i stvarnosti isijava njegov romantizam. Iz sklonosti monumentalnoj disproporciji svijeta i osjećaja isijava neka barokna inačica, iz one već spomenute vezanosti na stvarnost klija neki satirani, ali neslomljivi realizam, iz nježne, lirske ponesenosti atmosferama lepezasto se šire titraji impresija, iz odmicanja od vezanosti na sadržaj događa se i odmicanje od forme, iz introvertirane savjesnosti budi se volja za konceptom koju uguši cinizam još dok je mala… i tako redom… po izričajnim raznolikostima ovog autora, do u nedogled njegovih nemirnih promatranja iz jedne sasvim mirne i opuštene točke ironičnog hedonizma.
Iz ovog odabira zidova i sjena sasvim je jasna netom navedena priča. Grafiti (igra skrivenih glasova), koraci i noge na dekoriranoj podlozi poda (igra svjetla i sjene u međuprostoru nepoznatog protagonizma), žičane, ciglene, staklene, limene, čelične…strukture materijala (nepotpisani tragovi vremena u igri dekadriranja, igri uzmicanja, igri dekontekstualizacije). Na svim tim prizorima, od linije slova napisanih po zidovima, cvjetova niklih na rubovima nepopravljivog svijeta, zavodljivo svinutih žica u nepomućenoj smirenosti nedostatnih razloga njihove svinutosti, u putovanju narančastog balona površinom plave vode, u ljudskim i psećim tijelima što su pomućena ekspozicijskim, ili kromatskim, ili linijskim igrama, u grafičkoj uzbudljivosti popucale žbuke oko prekidača…. sve je neobično isto: anonimno, kromatski snažno, životno živo, povijesno živo, ostavljeno i bačeno u zagrljaj Blažinina kadra da ne umre kad je živo.
Nataša Šegota Lah, rujan 2012.
Biografija autora:
Marijan Blažina rođen je u Rijeci 27. 06. 1954. godine. Diplomirao grafiku i fotografiju na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Od 1986. godine član je HDLU Rijeka a od 1998. godine HZSU- a. Bavi se slikarstvom, grafikom, fotografijom i glazbom. Izlagao na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Brazil, Francuska, Italija, Slovenija, Srbija, španjolska i.t.dd). Dobitnik je više nagrada i priznanja. Živi i radi u Rijeci kao samostalni umjetnik.
