Marija Dujmović Kondres: Serija snova

Pogledajte galeriju radova!

Prostori životnog i nadrealnog isprepliću se kao dva glavna motiva u slikama Marije Dujmović Kondres. Uglavnom su jasno razgraničeni svojom pojavnošću – oni nastali u dodiru s vanjskim, kao što je „Plaža“, na tragu su figurativnog i prepoznatljivog, a s druge strane, unutarnje ili proživljeno pojavljuje se kao slika neopterećena opisnošću ili kakvim tvarnim oblicima.

U žutom polju slike nalaze se jasne konture žene i muškarca, leđima okrenute oku promatrača. Promotrimo li pažljivije njihov međuodnos, način na koji su postavljene u prostor – međusobno razdvojene, u raskoraku, s pogledom usmjerenim prema plavetnilu mora na horizontu, one pobuđuju neki oblik nelagodne zagonetnosti. Tome dojmu doprinosi i blago ispružena ruka žene prema muškarčevoj. Na što stvarno upućuje ova scena i kako nam se kao promatraču obraća? Možda se blizak odgovor nalazi u jednoj Munchovoj kompoziciji sličnog sadržaja, pod nazivom „Usamljeni“ ili „Ljetna noć“. Predmet ovog prikaza zapravo je erotska napetost, simbolički pojačana ulogom mora i obale kao prirodnih sila nedvosmisleno seksualnog karaktera. Na nekoj višoj razini govori nam o vječnom traganju. Logično je pretpostaviti isto i za temu Marijine slike. Ona se vješto referira na Muncha, ipak prebacivši težište na formalni aspekt svog rada, korištenjem pijeska s plaže u formiranju teksture za ovu sliku“.

U kompoziciji nazvanoj „Serija snova“, nedvojbeno nadahnutom istoimenom pjesmom Boba Dylana, snovi transponirani u krugove ispunjene pastoznim nanosima boje, omeđeni su plavim mrljama koje sačinjavaju prostor pozadine. Ne postoji neko konkretno htijenje autorice, da možda određenim odnosima boja dočara karakter snova. Boja je ovdje predmet čiste intuicije i nema neko skriveno značenje. Kao slučajna posljedica tog automatizma, prostor plave pozadine može se iščitati kao hladna i beskonačna podsvijest, spram bližih, toplih tonova zabilježenih snova. Automatizam će biti princip po kojem nastaju i drugi Marijini radovi vezani uz snove i nadrealno. Znakovit primjer je i „Tornado“. Apstraktni, slučajni oblici vrtlože se u spirali ili pak izlaze iz neke nevidljive točke. Primjetna je slična „shema“ po kojoj slike prelaze iz podsvijesti u prostor svjesnoga. Krugovi koji uvjetno rečeno simboliziraju snove („San o letenju“, „San o plivanju“), zapravo su slučajno odabrani oblici. Oni ne prenose sadržaj snova, već nakupine osjećanja prema njima, podsvjesne želje i čežnje.

Čežnja je još snažnije i doslovnije prisutna na licu žene, čiji pogled i okolina sugeriraju udaljenost njenih misli u iščekivanju trenutka koji nije određen stvarnim vremenom. Nema garancije da će se očekivano uopće dogoditi. („Čekajući poljubac“)

U ovom, uvjetno nazvanom ciklusu, vidljivo je kako Marija ne stvara cjelinu, ne smješta sliku u zadani okvir. U svakoj pojedinačno polazi od nečeg novog, pronađenog u procesu rada. To je, između ostalog, neka vrsta njenog umjetničkog creda. Sloboda koja se u tom procesu očituje otvara beskonačan prostor rješenja, što je autorici značajniji rezultat nego opetovana konstatacija nečeg viđenog.

Mirko Škoc

Akademija-Art.hr
03.05.2011.