Marija Braut: Volim NY

U svojoj bogatoj karijeri Marija Braut ostvarila je nizove tematskih i vremenskih ciklusa koji svi odreda pripadaju fotografiji koju najčešće zovemo life, ili stvarna, moment , žitka i životna, rekli bismo izvorna, fotografija koja poštuje motiv, te niti ga manipulira niti modificira laboratorijski ili snimateljski. Ovaj se ciklus odnosi na arhitekturu newyorškog centra fotografiranu iz perspektive pješaka.

Marija Braut zabilježila je niz rastera nastalih staklenim opnama i armiranim betonom kao arhitektova originalnost, te odsjaje i sjene koje se događaju zbog blizine susjednih objekata i zbog zrcalnosti staklenih obloga. (Na četrdesetorokatnim kubusima staklena opna i raster koji ona čini s konstruktivnom rešetkom nisu stvarni već lažni prozori i u većini objekata ne mogu se otvoriti). Tako je fotografija posvjedočila osobitost arhitekture koja premda kubusna i jednostavna zapravo zrcaljenjem i sjenama stvara neobičnu grafičku igru, lažnu (virtualnu) sliku stvarnosti u kojoj objekt živi u objektu, u kojem prožimanja fotografirane zgrade i one zrcalne oduzimaju promatraču moć raspoznavanja gdje su stvarne graničnosti, gdje se nastavlja  iluzija suvremene i moderne arhitekture. Samo nas zakošene linije prema vrhu i uopće kosine grafičkih rastera upozoravaju da je fotografkinja  pogled upravila visoko gore i da je svjedoči čovjekovu sićušnost.  Ali to nije stvarni  doživljaj ovih fotografija. One su prije svega slike, rastera, bjelina, crnina, sivila i tonske skale crno bijele fotografije koje su doduše prenesene iz fizičkog prostora, ali se vide u dvije dimenzije na površini fotografije  i kao takove djeluju slikovito. Može ih se lako usporediti s efektima geometrijske apstrakcije iako nisu  nastale da bi se mjerkale ili uspoređivale, a ponajmanje takmičile sa slikarskim umijećem. Nastale su kao dokaz čovjekove težnje da gradi visoke kule babilonske (od kako im je Eiffel dao ideju i proračune), a i to svjedočanstvo već je povijest u odnosu na daljnju i novu utrku tko će izgraditi viši „ljudinjak“ (dolazi od riječi mravinjak).

Uza svu ležernost prema motivu koji, htjeli ne htjeli, ima svoju dokumentarističku trezvenost, Marija Braut stvorila je ovim ciklusom fotografske slike, na onaj način kako ih je rado i često tumačio Đuro Griesbach. Kod tih slika potpuno je sporedno vidimo mi motiv na ovaj ili onaj način, i jesu li ili nisu linije obrušene, a arhitektura snimljena baš onako kako se vidi, a ne onako kako bi se trebala predstaviti u svom racionalnom i reprezentativnom duhu. Ovdje je fotografkinja donijela pred nas ciklus slika u kojima je (rekao bi Griesbach) možda najbitnija činjenica kojom se fotografija vidi i doživljava kao suvremena slika, čija je paleta monokromna, u rasponu od bijele preko sivih tonova do crne, a kroz tu se „asketsku raskoš“ umjetnik-fotograf izražava. Bez pretenzija da nas na bilo koji način ushiti, Marija Braut zapravo predočava ovim ciklusom svoj pješački foto-dnevnik, iskren i jednostavan, spontan i pomalo ironičan: eto to je to, iluzija do iluzije svedene na sjene i odraze, na nizove i umnoške pravokutnih ćelija; a u tom mnoštvu ponavljajućih situacija s malim pomakom i nema baš nekog ohrabrenja pojedinačnom i različitom.

Branka Hlevnjak

Akademija-Art.hr
03.02.2011.