Prije 15 godina, točnije 21. siječnja 1998., počela je moja karijera radijskog čovjeka. Emisija koja je to pokrenula zvala se „Povratak u budućnost“, a srećom i karijera i emisija traju sve do danas, dok je emisija ovog četvrtka obilježila svoj 3. teenagerski rođendan
Bilo je to gluho doba mog života; iza mene je bila teška privatna godina, kreativno i financijski bio sam gotovo na nuli te sam očajnički trebao bilo što da me pokrene u životu. Bilo je to i vremensko razdoblje između Fantoma i Swingersa; vjerojatno najgluplji period mog obitavanja općenito…
Još kao klinac oduševljavao sam se gledajući legendarnog američkog DJ-a, Jacka Wolfmana, u filmu „Američki grafiti“ te mi se dopala ideja i mogućnost da bih i ja jednog dana mogao puštati slušateljima glazbu koju volim i na taj način zabavljati, ali i educirati iste. Bit će da je to neki urođeni pedagoški gen , Djed mi je bio učitelj, a bogme i Sestra je sirota završila u tim vodama. Drugi glumac, druga uloga, koja mi je približila ovu ideju pa možda je čak i nadogradila, bio je Gary Cole, koji je glumio radijskog voditelja Jacka Killiana u seriji „Midnight Caller“ (ne sjećam se domaćeg prijevoda). Riječ je bila o momku koji je imao noćni showu u kojem je slušao ljudske probleme i riješavao ih. Strašno mi je bilo „cool“ gledati momka koji sam sjedi u studiju i ima mogućnost pomoći slušačima te utjecati na ljude. To mi se učinilo izuzetno moćno i dugoročno me osvojilo. Dakle, Jack pravi i Jack televizijski su temeljni krivci što sam se prihvatio ovog posla.
Svoje baby steps, prve radijske korake sam započeo, nakratko, na Radio Sljemenu, na kojem sam imao autorsku emisiju, ali sam i kao novinar hodao naokolo i smišljao neglazbene teme. Između ostalog sam se opetovano javljao s tržnica, referirajući slušateljima aktualne cijene voća i povrća, no kad sam jednom prilikom u eteru shvatio da ne znam da postoji razlika između prugastih i jednobojnih lubenica, ostavio sam se tržnice, ali i Sljemena. Nakon toga završio sam na Radio Velikoj Gorici, koja je bila relativno solidno slušana, čak sam imao i zahvalan termin, no financije su bile bezobrazno niske…, tako da sam pokupio svoje krpice već nakon mjesec dana. U 12 mjesecu se održavao „Zagrebfest“, u dvorani Dražena Petrovića ( da, i ondje ga je bilo ), te sam imao prilike voditi isti, a ondje me primjetila kolegica s Hrvatskog radija, Gordana Pogarčić, koja me informirala da se, pod palicom Duška Radića, događaju promjene na 2 programu i da se traže novi ljudi. Nedugo zatim, Josipa Lisac imala je promociju svoje kompletne diskografije u hotelu „Esplanada“ i ondje sam naletio na Duška, kojeg sam upoznao prilikom svojih „fantomskih“ gostovanja radiju, te smo dogovorili brzi sastanak, što se trebalo odviti početkom siječnja 1998. Iako bez kune u džepu, da ne ispadnem očajan, ja sam „lukavo“ pričekao sredinu prvog mjeseca, a kad sam nazvao, Duško Radić je pitao: „Pa di si ti?!“ . Sastanak je protekao konstruktivno i krenuo sam u emitiranje već sljedeći tjedan, točnije nadolazeće srijede. Imao sam groznu tremu, napravio hrpu grešaka u samom startu, čak sam uspio dići gramofonsku iglu s ploče koja je svirala u eteru, ali preživio sam… Duško je drugi dan rekao: „Dogodilo ti se sve loše u prvih pola sata, sad možeš dalje u miru raditi..“.
I eto, tako već 15 godina.
U prvom formatu, emisija „Povratak u budućnost“ se emitirala srijedom od 19.30 do ponoći, pa neko vrijeme od 20.00 sati do ponoći, da bi 2004., promjenom strukture na Radiju, bila skraćena na dva sata te premještena na četvrtak u 22.00, a taj termin egzistira i danas. Riječ je o emisiji koja se uglavnom bavi glazbom 50-ih, 60-ih, i kao što slogan emisije kaže: malo 70-ih. Ono što je dodatni začin emisije jest stalna rubrika posvećena najvoljenijem licu popularne kulture, neokrunjenom glazbenom kralju, Elvisu Presleyju.
Želio sam kroz emisiju predstaviti glazbu koju volim, začiniti je s pričama koje su i meni interesantne, izbjeći suhoparnost i dati joj neku osobnu notu. Jedan od najvećih radijskih uzora bio mi je Aris Angelis, koji je posebnom dramatikom, pomalo trilerskom, vodio emisiju „Zvijezde tamnog sjaja“, koja se tijekom mog odrastanja emitirala na Prvom programu Hrvatskog radija. Uh, to se čekalo s guštom.
„Povratak u budućnost“ je inspirirao i nadolazeće dvije emisije; emisiju „Dolcevita“, koja se nekoć zvala „Cocktail bar“, koja se bavi bossa novom, swingom, easy listeningom…, izvođačima kao što su Frank Sinatra, Dean Martin, Ella Fitzgerald, Antonio Carlos Jobim…, te emisiju „Nooć plavog mjeseca“, koja se bavi novijom produkcijom na retro tragu, ali i countryjem te funkom.
S godinama sam dobio potrebno iskustvo, neku rafiniranost i ležernost u vođenju, ali naravno da mogu uvijek bolje, svatko može! Također, ima naravno i boljih i lošijih dana, isto tako i emisija, no ono iza čega nesumnjivo stojim jest da uvijek, ovisno o trenutnim psihofizičkim mogućnostima, dajem sve od sebe… Iako se za radijskim pultom već osjećam kao u svojoj dnevnoj sobi, svaki put je ponovni gušt sjesti u rasklimanu stolicu i čuti početne rifove moje glazbene podloge, pjesme „Green Onions“, i izgovoriti otvarajuću lajnu: „All right, Okay, You Win“!
Ne znam do kada će trajati emisija „Povratak u budućnost“. Ne znam iskreno da li će to uopće ovisiti o meni pa vas neću zavjetovati da ostanete sa mnom i sljedećih 15 godina. No, ono što je sigurno (ako me do četvrtka kao neki dan teta usred zebre i usred zelenog gotovo ne odnese s autom, svega zebru dalje od one na kojoj je Tarik Filipović stradao), pozvat ću vas da budete uz svoje i Pode, kompjutere i radio aparate, kako bi sa mnom i s mojom grupom Swingers, koja će uveličati ovo događanje svirkom uživo, proslavili 15. rođendan emisije „Povratak u budućnost“,u četvrtak, na 2 programu Hrvatskog radija, točno u 22 sata!
God bless you, adios, laku vam noć!
izvor: Vecernji.hr
