Mare Milin: Male obitelji & Parovi

S velikim veseljem u ovom katalogu i na izložbi u našem klubu predstavljam čak dvije serije umjetničkih fotografija naše poznate autorice Mare Milin. Uvijek kad trebam izgovoriti "umjetnička fotografija" osjetim u želucu neko stezanje. Neuhvatljiv je to pojam, zamagljen nerazumijevanjem, ponekad čak i pomalo izlizan od prevelikog broja "umjetnika" kojima obiluju internetske galerije. No ovaj sam ga put izgovorio bez imalo grča jer Mare Milin je zasigurno jedna od najvećih umjetnica u području vizualnih umjetnosti na našim područjima.

Umjetnost nije lako definirati iz jednog jednostavnog razloga: ona je izrazito osobna i stalno promjenjiva, stoga ima mnoga lica i naličja. No ima i jednu univerzalnu osobinu – komunikaciju, a ja do sada nisam vidio niti jednu Marinu fotografiju koja sa mnom nije komunicirala No ono što je možda još bitnije je način na koji Mare koristi fotografiju kao sredstvo komunikacije sa svojim osobnim unutrašnjim svijetom, kao i način na koji je taj svijet spremna podijeliti s potpunim strancima, promatračima njezinih fotografija.

U svakoj fotografiji koju nam podastre Mare otkriva dio svoje bogate i kompleksne osobnosti, svojeg svjetonazora i svoje tople ljudske duše. U svaku fotografiju koju snimi Mare ugradi dio sebe, stoga je svaka njezina fotografija jedan mali svijet. Indijanci su vjerovali da fotografija zarobljava dušu osobe koja je fotografirana, no ja vjerujem u potpuno suprotnu stvar. Fotografija zarobljava dušu osobe koja ju je snimila, svaki fotograf ostavlja dio sebe u svakoj fotografiji koju je ikada napravio, netko manje, a netko više. Zato ljudi vole gledati fotografije, neke manje, a neke više.

Za serije koje predstavljamo Mare je dala "Izjavu o djelu" (Artist statment), što nas još više upućuje u načine na koji ona doživljava svijet i bića koja je okružuju. Gledajući ove fotografije i čitajući te izjave ne možemo se ne zapitati s kakvim će fotografijama ove serije biti jednog dana nadopunjene, jer ovdje je riječ o otvorenim projektima koji će s vremenom rasti i koji možda nikada neće biti do kraja dovršeni.

mr.sc. Damir Tiljak, predsjednik Fotokluba Zagreb

Male obitelji
rad u nastanku

Obitelj je tamo gdje je srce.

Obitelji ima svakakvih. To svi znamo.

Ja razmišljam o malim obiteljima. Male obitelji nastaju tamo gdje jedan mali broj duša raste zajedno. One su usmjerene jedna prema drugoj. Ne mora to biti ono- mama, tata, baka, braco, seka, ja… ne mora biti 28 članova obitelji iz "brutti sporchi e cattivi" ("ružni, prljavi, zli"; film Ettorea Scole)… dovoljno je malo. Za malu obitelj.

I unutar velike obitelji ima malih obitelji. Kao neki podskupovi. Mali zbirovi srodnih duša unutar zajednice. Moja baka i ja bile smo mala obitelj. Ona je imala 91 kad je nedavno umrla, ja imam friških 32. Bila je starija od mene 60 godina, a razumjela sam je bolje od sebe ponekad. I ona mene. Srodne duše. Moja mama po boji mog glasa preko telefona zna kako sam bez da kažem više od jedne riječi. Nekim ljudima nisu dovoljne sve riječi ovoga svijeta da bi shvatili i osjetili jedni druge. Obitelj nastaje kad ljudi osjećaju jedni druge. Jer onda je zajedništvo samo po sebi normalno i bezuvjetno.

Trudnica je najmanja obitelj na svijetu. Jedno obličje, a u njemu najmanje dva života. Jer, ako rodi blizance to su tri, ako rodi trojke, četiri itd… Pod malim obiteljima mislim i na svetu vezu skroz male bebe i njene majke. Malo dijete treba majku više nego ikoga. Pupčana vrpca i dalje postoji, samo ona je sad nevidljiva. Majka doji dijete i ono raste. Bebe dobro znaju tko su im roditelji, one ih osjećaju svom svojom dušom.

Mala obitelj je i naprosto mala obitelj, bez nekakve metafizike, filozofije i umovanja. Muškarac i žena; muškarac, žena i dijete, dvije sestre koje ste prestali povezivati s njihovim roditeljima jer su već toliko dugo samostalne, a opet tijesno povezane jedna s drugom…

Mala obitelj je ona najmanja moguća grupa ljudi, a toliko preplavljena ljubavlju da se i kao takva može nazivati obitelj. Bez obzira na "karike" koje nedostaju, po našem svakodnevnom, suhom poimanju stvari i ljudskih odnosa. I neka mi netko kaže da nisam u pravu.

Moja izložba sastoji se od posve običnih crno bijelih fotografija malih obitelji: trudnih žena; tek vjenčani par; baka i unuka; majka i dijete; sestre blizanke … svi fotografirani tamo gdje im je najugodnije – doma, u blizini doma, ispred običnog zida, pod maslinom, pred ogledalom… Svima na licima ispisana ljubav koja ih čini onim što jesu – obitelj. Ma koliko pozirali i gledali u fotoaparat, ono malo duše što im je on "ukrao" govori o toj ljubavi.

I zato je obitelj tamo gdje je srce.

Mare Milin

Parovi

Maglovito se sjećam se svojih prvih karata za igru “crni Petar”. Brat i ja igrali smo je s prijateljima kao mala djeca. Za one koji ne znaju, ili se ne sjećaju, radi se o kartama koje se sastoje od parova. Karte se slažu na stol licem prema dolje i onda počinje okretanje, pa tko sakupi više parova … tako nekako. Igra memorije.

Nakon možda više od dvadeset godina ja sam se sjetila tih karata. One su postale lajtmotiv moje izložbe. Nije to bilo svjesno, tek nakon što sam u glavi zacrtala osnovni koncept i priču, tek mi je onda spontano sinulo: “Ahaa! Crni Petar! Vidiš, moglo bi to…”

Dakle moja izložba se, za sad, sastoji od četrnaest crno-bijelih fotografija snimljenih kroz studeni i prosinac 2002., dakle jako davno. A cijela priča sazrijevala je u meni dvije godine.

Parovi su stvorenja iz moje okoline. Stvorenja, kažem, jer tu imamo trinaest ljudi i jednog psa. Cijela je priča krajnje subjektivna, riječ je o mom osobnom doživljaju ljudi koji funkcioniraju u paru, bilo da je poveznica rodbinska, prijateljska, emocionalna veza, način života, fizička sličnost i sl.. Neke od njih poznajem površno, a neke cijeli svoj život. Ali, u mom srcu oni žive kao dio para i ono ih je kao takve prepoznalo, iako sam bezbroj puta s njima komunicirala odvojeno.

Izlažem prototip ovog koncepta, zato sam prije napisala da za sad postoji četrnaest fotografija, dakle sedam parova. Započela sam priču koju želim nastaviti svaki put kad sretnem i doživim par. Sve što trebam je fotoaparat i film. Vrlo jednostavno.

Svaki od parova snimljen je u nekom svom “staništu”, mjestu u kojem rado boravi, u kojem se kreće, u kojem se dobro osjeća, na kojem funkcionira kao par – kod kuće, u šumi, ispred bijelog zida… Situacije su potrctane tamošnjim autentičnim svjetlosnim situacijama. Svi pojedinci gledaju u objektiv.

Fotoaparat stoji na čvrstoj točki, na zamišljenoj simetrali fotografije i zasebno snima čas jednog, čas drugog aktera koji poziraju jedan pored drugog, baš kao da se radi o grupnoj fotografiji. Tek na zidu fotografije bivaju spojene u jednu veliku, pojedinci se sPARuju. Zamišljena simetrala postaje stvaran šav. Okrenuli smo karte u “crnom Petru” i spojili parove.

Stvorenja koja su već dovoljno divna kao pojedinci, postaju još divnija kao dio para.

Mare Milin