Lucija Konda Labaš: „9“

Pogledajte galeriju radova!

Da, potpuno smo zapostavili cijeli jedan aspekt svoje prirode. Naše društvo boluje od strašne boljke zvane individualizam. Ja bih je nazvala još i egoističnim individualizmom. Jer individualizam sam po sebi ne mora biti koban, ali u kombinaciji s egoizmom, on je razarač. Kao što se po našem društvu i vidi. Zajednica više ne postoji. Izgubili smo ju kroz modernizaciju, globalizaciju i liberalni kapitalizam. Drugi više nisu važni. Nekada su nam davali identitet, biografiju, smisao, zaštitu i snagu. Ali mi se više ne identificiramo s obitelji, mjestom boravka, nacijom, religijom, tvrtkom, društvenom klasom. Mi danas možemo, i moramo, biti ono što sami odredimo.

Biografije su se nekada nasljeđivale i bile su više-manje predodređene. Danas smo ih mi dužni sami kreirati. Što je s jedne strane znak velike slobode. Ali s druge i prevelikog opterećenja. Kapitalizam se bazira na ideji pojedinca kao jedinog, glavnog i odgovornog urednika vlastitog života. “American Dream” je naš život pretvorio u konstantnu borbu, što sa drugima, što sa nama samima. Borimo se za ostvarenje sna o vlastitom životu. Ali taj san više nije naš, on je diktiran od društva i nametnut kroz medije. Jurimo kroz vlastiti život kao ratnici, usamljeni ratnici koji se bore samo da bi se borili. „Kruha i igara“ dobro nam muti pogled pa niti ne primjećujemo da smo izgubili i zajednicu i viši cilj. I da kroz tu svoju egoističnu borbu potkradamo druge, uništavamo prirodu, širimo nepravdu i osiromašujemo vlastiti duh.

Da, mi smo sami. Odlazimo od obitelji, živimo kao „singleovi“, ne želimo imati djecu, šaljemo roditelje u staračke domove. Prijatelje imamo da nam ispune rupe u našim programiranim životima. Radimo deset sati na dan, kupujemo, konzumiramo, putujemo i pazimo samo na svoje vlastite guzice. Altruizam „odrađujemo“ tako da svojoj banci dajemo nalog da svaki mjesec od naše place prebaci koji euro za Greenpeace, Worldvision, Global 2000 ili nekome djetetu u Africi koje ima izmišljeno ime kako bi se nama smirila savjest. Time smo obavili brigu za druge. Zadovoljili naše gene. Pa kako ne bismo pukli? Mi sami smo premalen razlog za svoj život. Naravno da smo prazni, da gubimo smisao, padamo u depresije i da nas više ništa ne veseli. Ulaganje tolike ogromne energije u korporacije, ispraznu zabavu i tapšanje vlastitog ega mora završiti kratkim spojem. Burnoutom. Da, fali nam zajednica, viši cilj za dobrobit svih. Jesmo li ga u stanju ponovno otkriti? I time izliječiti sami sebe?