Nažalost ne zovu se svi u Hrvatskoj Zoran Milanović, niti imaju svi tu sreću pa da su im najbolji prijatelji tajkuni, naravno, prijateljstvo je prijateljstvo, još kad vam najbolji prijatelj financira one koji su kontra referenduma o braku, protiv čega ste i vi, tko sretniji od vas? Već tradicionalno hrvatski premijer uoči božićnih blagdana, koje ne slavi, našao se na božićnom domjenku kod prijatelja Emila Tedeschija koji pak slavi Božić i sve što ide uz Božić, a Božić u Hrvatskoj bez domjenka ne može ići. Bilo bi malo previše, da ne kažemo demagoški, tražiti od premijera da pučki blagdan u državi u kojoj je preko 85 posto katolika, slavi s pukom, radije to čini s bogatom manjinom, privilegiranom kastom kojoj nikada ni pričjeg mlijeka nije nedostajalo. Bogu hvala, rekli bi građani, barem netko ima u ovoj zemlji u kojoj većina skoro pa ništa nema. I zaslužili su. Nije ovo ni prvi ni posljednji domjenak Zorana Milanovića kao premijera u društvu tajkuna. Nedostajao je samo Nino Pavić, svojevrsni DJ svih tajkunskih zabava, još iz Sanaderovih vremena.
I dok radnici, sindikati, branitelji, ispričavamo se ukoliko smo nekoga zaboravili, a zaboravili smo liječnike, studente…, policajce, umirovljenike, poručuju Milanoviću da ne računa više na poslovičnu samozatajnost hrvatskog naroda, drugim riječima, da je strpljenju Hrvata došao kraj, Milanović se pokajnički odlučio pridružiti još jednom božićnom domjenku na koji sirotinja može priviriti tek kad se kontejneri sa smećem udalje od vila, stanova, kuća i imanja privilegiranih hrvatskih građana, privilegija je zvati se Milanović. Ne bismo htjeli biti licemjerni, malo tko od nas bi odbio.
Kako predviđa ugledni The Economist iduća godina u Hrvatskoj mogla bi biti godinom socijalnih nemira, kada se tome doda činjenica da politički nemiri traju permanentno već nekoliko mjeseci te da u Vukovaru i dalje traje opismenjivanje hrvatskih građana, dolazimo do zaključka da se aktualnom režimu u Hrvatskoj ne piše ništa dobro, nažalost ni Hrvatskoj. Kada kažemo ništa dobro mislimo pritom na činjenicu da, usprkos ‘vjerodostojnim anketama’, već sada mnogi predviđaju izborni krah Milanovićevoj partiji iako se oporba nije, kako se to lijepo kaže, profilirala. Karamarko se, poput nekoć Sanadera, povukao na rezervni položaj strahujući od europskih packi. Kako je moguće potpisati zahtjev za neki referendum, makar on bio i referendum o ćirilici, iz protesta, a ujedno biti šef oporbe i najizgledniji kandidat za budućeg premijera? Naime, pretpostavlja se, pomalo naivno, da naši ozbiljni političari imaju viziju kada nešto rade i imaju razloga zašto to rade. Protest nam se ne čini kao neki ozbiljan razlog. Možda za studenta, srednjoškolca ili nekog opravdano razočaranog radnika koji mjesecima radi a plaću nije vidio od Uskrsa, međutim, za budućeg premijera razlozi poput protesta dokaz su totalne konfuzije i jamac kontinuiteta hrvatske politike, što je zapravo put prema provaliji, Milanovićev put.
No, s druge strane, iskustvo nas uči da se treba čuvati ljudi s vizijom, sanatoriji su puni onih koji se teško oslobađaju svojih vizija. Kamo sreće da se Hrvatskoj dogodi, kao početkom devedesetih, barem jedna osoba s planom, samo jednim planom, dvadeset jedan plan završio je kao vizija pakla. (Foto: Ranko Šuvar-Cropix, Tinolovka-news)
