Ljubo Babić: Retrospektiva

Dvorana prvoga kata Galerije udomit će 200 djela iz umjetnikova velebnog slikarskog, grafičkog, scenografskog i dizajnerskog opusa. Babić je nedvojbeno bio međašni slikar nacionalnog likovnog izraza, a kao likovni pedagog, kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac i esejist jedna od središnjih osobnosti hrvatske likovne scene od dvadesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Razvijenom sviješću o potrebi uključivanja hrvatske umjetnosti u suvremeni europski kontekst i djelovanjem u smjeru stvaranja specifičnog likovnog izraza kojim bi hrvatska umjetnost dala prinos europskoj umjetnosti, Babić je bio epohalna pojava u umjetnosti toga vremena.

Složenost njegova opusa razlog su što je od posljednje velike retrospektive prošlo 35 godina. MG se svome prvom kustosu (1919.) i autoru inauguralnog postava (1920.) o 120. obljetnici njegova rođenja odužuje izložbom koja će katalogom-monografijom, bio-bibliografskim zbornikom i antologijskim izborom uljanih slika, pastela i akvarela te scenografskih rješenja i opreme knjiga zasvjedočiti Babićevo ingeniozno slikarsko djelo, pokazati avangardne tendencije u njegovu scenografskom opusu i revalorizirati njegov značaj za afirmaciju hrvatske tradicijske kulture i umjetnosti uopće.

Ljubo Babić (Jastrebarsko, 1890. – Zagreb, 1974.), slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik, urednik. Sin suca Antuna Babića i Milke rođ. Kovačić, nećak pisca Ljube Babića st. (tj. Ksavera Šandora Gjalskog). Babić potječe iz obitelji kojoj je Karlo VI. Habsburški – zbog zasluga – podijelio plemstvo 1716. Ne pripada starom, krvnom plemstvu, ali su i dva stoljeća vlastelinske, plemenitaške tradicije očito utisnula svoj trag. Sudeći po nekoliko naraštaja jurista, Babićevi su (mogli biti) »beamtersko plemstvo« s obiteljskim gnijezdom u Gredicama kraj Zaboka. Kasno plemstvo nije donijelo nasljedne dvorce i kurije, pa su Gredice Babićevi prvo uzeli u najam da bi ih, na kraju, slikarev pradjed Matija otkupio. Počelo je sa četveroprezima, a završilo zapisom Matijina praunuka: »Spuštali smo se niz strminu gredičkoga brega otac i sin, posljednji svoga roda. Za nama je ostala razvalina…«
 

Pučku je školu, slijedom očevih premještaja, polazio u Podravskoj Slatini, Glini i Jastrebarskom. Srednju školu isprva pohađa u Bjelovaru, a zadnja dva razreda u donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, gdje mu se (od 1906.) ustalila obitelj. Još kao gimnazijalac polaznik je privatne slikarske škole Mencija Clementa Crnčića i Bele Csikosa Sesie, a od šk. god. 1907/1908. đak je tek utemeljene Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt. Po završetku gimnazije (1908.) upiše, na očev poticaj, studij na Pravnom fakultetu, ali ga zanemari i nađe u slikarstvu svoj životni poziv.

Zahvaljujući stipendiji grofa Pejačevića mogao je krenuti na inozemno školovanje i upisati, u Münchenu, studij slikarstva (Die Akademie der bildenden Künste). Prve je godine kod A. Janka (1910/1911.), potom kod F. von Stucka (1911/1913.). U Münchenu je završio i kurs za umjetničku anatomiju na Medicinskom fakultetu, dok u Künstlertheateru studira inscenaciju. Od 1913. do 1914. upotpunjava svoje školovanje u Parizu; početkom rata vraća se u domovinu i otvara »Modernu slikarsku školu« u svome atelijeru u Ilici 52. Ubrzo je ta inicijativa ugasla, a on je prihvatio mjesto nastavnika – od 1940. redovitog profesora – na Umjetničkoj školi – danas ALU – u Zagrebu. Tridesetih godina obilazi europske škole i zavode ne bi li, ponukan tuđim iskustvima, unaprijedio nastavu na zagrebačkoj Akademiji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1932. povijest umjetnosti.

S J. Benešićem, B. Gavellom, I. Raićem, T. Strozzijem, M. Krležom i M. Begovićem bio je sukreatorom zlatnih godina zagrebačkoga kazališnog života u trećem i četvrtom desetljeću. Debitira, kao scenograf, 1918, da bi tijekom radnoga vijeka izradio oko 180 scenografija (često i nacrta za kostime) u predstavama dramskog, komediografskog i opernog repertoara. Jezikom lapidarnim i modernim kretao se između ekspresionističkih rješenja i drastično ogoljenih, geometrijski stiliziranih prizora s naglaskom na prostornosti, a ne slikovitosti prizora. Babićeva scenografija zasniva se uvijek na logici scenskoga zbivanja; kao scenograf on je funkcionalist koji motivira, nizom inventivnih rješenja, razvoj dramske radnje. Bio je i osnivač prvog umjetničkog lutkarskog kazališta u Zagrebu (Teatar marioneta, 1920.), a izbor je njegovih scenografskih rješenja, na velikoj međunarodnoj izložbi u Parizu 1925., zaslužio Grand Prix.

Osim kao slikar, scenograf i pedagog, Babić je razvio zavidnu djelatnost popularizatora i tumača umjetnosti: kao likovni pisac i kritičar (Obzor, Hrvatski dnevnik), kao predavač (Pučko sveučilište) i muzealac. On je i najpouzdaniji interpretator hrvatske likovne baštine u muzejskim ili izložbenim postavama u razdoblju od 1919. do 1948. Inovatorsko su značenje imali i neki njegovi plakati (1910.-1919.), a naročito je uspješan u opremi knjiga (1908.-1960.). Bio je sudionik u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona (1916.), Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika (1923.), Grupe četvorice (1928.), Grupe trojice (1929.), Grupe hrvatskih umjetnika (1936.) i Hrvatskih umjetnika (1939.). Bio je prvi kustos Moderne galerije u Zagrebu (1919.) i u sklopu njezina inauguralnog postava okupio je djela – dotad gotovo nepoznatog – Josipa Račića. Bio je više godina direktor Strossmayerove galerije starih majstora JAZU – imenovan 1947. – koju je temeljito preuredio, organiziravši i nov muzejski postav. Priredio je Kulturno-historijsku izložbu grada Zagreba (1925.), sudjelovao pri organizaciji izložbe suvremene francuske (1928.) i njemačke umjetnosti (1930.); imao je udjela u postavi i opremi velike izložbe G. Grosza (1932.); priredio je izložbu Sto godina hrvatske umjetnosti (1935.), potom pregled hrvatskog XIX. st. na I. katu MG (1948.), Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu (1950.) i Zagrebu (1951.) i dr.

Babićev je spisateljski opus opsežan te obuhvaća 20 knjiga, brošura i posebnih otisaka, oko 400 jedinica u periodici, više desetaka članaka u različitim enciklopedijskim izdanjima (Minerva, HE, ELU itd.) i nekoliko nastavnih programa i skripata (samostalno i u suradnji s K. Hegedušićem). Osim tekstova teorijskih, povijesno-kritičkih, pedagoških, informativnih i polemičkih, ostavio je i niz eminentno književnih djela; putopisne i autobiografske (memoarske) proze. Bio je – formalno ili neformalno – članom više uredničkih odbora književnih časopisa (Književnik, Nova literatura, Hrvatska revija), a naročitu je aktivnost razvio u Bulletinu VII. Odjela JAZU, u kojemu je – od 1957. – bio glavnim urednikom.

Igor Zidić

Akademija-Art.hr
09.12.2010.