Ljubavna lirika božanstvene ljepote

Piše: Roko Dobra
Zapis o jedinstvenoj zbirci ljubavne lirike „Ljubavnici iz Aleksandrije“ Tomislava Marijana Bilosnića, Šid, 1986.

 
Odmah valja reći: kada je prije osamnaest godina (1986.) izišla iz tiska knjiga ljubavne poezije pod naslovom „Ljubavnici iz Aleksandrije“ Tomislava Marijana Bilosnića, kao četrnaesta mu pjesnička zbirka po redu, bijaše to za mene svetkovina raskošne ljepote ljubavnog pjevanja!
Knjiga ova sadrži šezdeset i šest pjesama raspoređenih u pet ciklusa („Košara grožđa, alge“, „Ljubavnici iz Aleksandrije“, „Kucano srebro“, „Sniježi snijeg“, „Tuga i jug“). Ovdje su gotovo sami naslovi pjesme za sebe; izdignuti na razinu naoko jednostavnog ali uzvišenog i zanosnog pjeva, preludiji su u kantilenu čiste i jednostavne svetkovine dionizijskog u istinskih zaljubljenika: „Sunce, dunja i jesen“;„Vjeđe boje jorgovana“; „Ljubim te, izležavamo se“, „Ljiljan sam vidio svuda“; „Pruži ruke, približi se“; „Polipi ljubavi“; „Oči boje vina“, ili „Susjetka ruže i pjene“, „Žalci vatre“, „Kopač, tijela djevojaka“ …

Pa, tako, ovdje, u ovoj poeziji, ovako bujnoj i osebujnoj od nabreknuća uzavrele joj krvi u krvotoku, i od strasnih izljeva duše nepopravljiva, vječna ljubavnika, opijenog rujnim vinom zanosa poradi prisustva odabranice mu srca i strasna zova praiskona u tijelu njezinu – kadri smo, dakako, nazrijeti veliki događaj koji se, izlaskom ovoga brevijara ljuvenog, svojedobno, poput kakva čuda, u nas desio! Usprkos samome autoru koji će u pjesmi „Suncokreti u vinu reći:

Pratim je, šutljiv, ko u snu,

Sve je to mali događaj,
kao da smo među biljke pali.

No, u nastavku ove se strofe ispravlja što se, također, može dvojako shvatiti: „Ali, naša je vještina velika / ploča od sunca.“ A vještine je, te i takve, u ovim mu pjesmama, snagom ljubavnog i ljubavničkog napoja i naboja nošenih, toliko da se ni u kojem slučaju ne možemo zaustaviti isključivo na netom izrečenoj pjesnikovoj konstataciji o „malom događaju“. Naprotiv! Svakako mu treba povjerovati u jednom, ipak: „Ljubav je ključ / koji za nama zatvara sva vrata.“ Znamo kako i zašto ih zatvara – da ih zabrtvi, zabravi, sjedinjene, u „kristalu“, „u vatri“ i „u crnom vjetru vina“, ali i ne da vječnoj Ljepoti vrata pred nosom zalupi! Jer, pjesme su Tomislava Marijana Bilosnića u ovoj mu čudesnoj zbirci uistinu svečanost i svenazočnost i srca i duha, te su im „vrata uma“ (kako bi rekao Aldous Huxley) kreativnog i pronicljivog, propusnica za osiguranu joj trajnu budućnost pod zvijezdama.

More su tinte potrošili pjesnici ispisujući svoje radosti i svoje male i velike tuge ljubavne još daleko prije pojave biblijske „Pjesme nad pjesmama i potresnih ljubavnih jadikovki, zbog neuzvraćene joj ljubavi ljepotana Faona, mitilenske poetese Sapfe s Lezbosa, pa preko čuvenih rimskih poeta, kao što su sjetni lirik Katul, uglađeni Tibul i posve nježni Propercije; preko srednjovjekovnih provansalskih trubadura, koji su sonetima uzdisali za svojim gospama pod balkonima i terasama, i kojima će, nešto kasnije, perjanicom biti jedan Francesco Petrarca, a kojega će, zatim, slijediti istom ovom i ovakvom tematikom, ali svaki na svoj način na izričajnom planu, toliki renesansni i novovjeki svjetski i naši pjesnici (Skakespeare, Chaucer, Milton, Coleridge, Byron, Shelley, Yeats, Audena; Baudelaire, Mallarme, Valery, Apollinaire, Eluard, Prevert; Goethe, Heine, Rilke, Trakl; Lorca, Salinas, Jimenez, Neruda, Mistral; Carducci, Leopardi, Gatto, Quasimodo; Prešeren; Šiško i Džore Menčetić, Hanibal Lucić i dr.) Inače, ovaj će potonji s čuvenom mu apologijom ljubljenoj Jur ni jedna na svit vila, kao što će i pikantna klasika od one narodne „A ti divojko šegljiva koju će Petar Zoranić unijeti i u svoje Planine, uvelike plijeniti sladokusce sve do današnjih dana – upravo zbog slavljenja božanskog lika žene ili, pak, zbog muško-ženske, odnosno žensko-muške prožetosti svetim činom ljubavi.

Pored svih gore navedenih i nenavedenih, i pored brojnih naših poeta i poetesa, s posebnim naglaskom na ljubavnu poeziju neponovljive nam Vesne Parun i naše zadarske jedinstvene Senke Paleke-Martinović, autorice jedine ali briljantne joj zbirke pjesama „Dišem da ne umreš, naš pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić ispisao je, kako rekoh, šezdesetak izuzetno snažnih umjetničkih tvorevina koje natkriljuju umnogome mnoge (i ne samo naše!) autore ljubavne lirike, ponajviše i ponajprije zahvaljujući svome istančanu osjećaju za mjeru i sretnom odabiru izričajnog rekvizitarija, te istinskoj proživljenosti onoga o čemu pjeva. Dokazati nam je, stoga, kako mu je ovaj kanconijer erotične nadahnutosti i suvremen i svevremen u isto vrijeme, i kako je miljama udaljen, recimo, od Begovićevih sladunjavih ljubavnih prenemaganja u knjizi mu Boccadoro.

Nasuprot Begovićevim invokacijama «O, sitni račiću morski! / O, mala, tanana algo! … i tako dalje, i tako dalje još tri puta u jednoj jedinoj strofi! Međutim, kod Bilosnića, u cijeloj mu knjizi, ni traga ovakvu dozivanju, pošto bi to, bez sumnje, patetično zazvučalo i zvučalo kada bi bilo drukčije. Ali, ako se ponekad i dogodi namjera zova, što je rijetkost u ovoj zbirci, onda se to čini diskretno, prirodno, bez patetike, kao u pjesmi mu „Okus soli“: „Dođi, ne traži me više. Dođi!“ Ili: „Približi se. Približi se. / Pruži ruku, tužnu pticu.“ On, Orfej, pjesnik, radije pjeva:

 
Osjećam njenu dušu i njeno tijelo
sa zahvalnošću.
Opskrbio sam je sedefom
i slonovačom.
 
Više je osjeća, manje trči za njom; više je s njom (i u njoj!) pa nema potrebe da ju traži. Tek je može, onako usput, brižljivo savjetovati:
 
 
Budi pažljiva,
tolike smo proveli godine,
istim se ulicama kretali.
Nemoj se u jutra zavaravati.
To oni prolaze, kipovi od gline,
pijani, željni odmora.
 
Jer, „Vino pijući jeziku vični smo grčkom, / u svemu jednaki / s ljubavnicima iz Aleksandrije.“ Toliko joj je predan i obazriv, ponovimo, da joj nesebično, dobrohotno sugerira da se, iza uvjeravanja kako između njih „ničeg nepriličnog nema“ – „… za riječ sjajnu odluči (…) sama.“, jer „To što očekujem, ne zahtijevam…“ Oni su gotovo u svemu izjednačeni; njih podjednako „Vinska sačma pogađa“, kao i ptice im njihove – ševe i slavuje, mada su „U svjetlost krenuli“, pokušavajući govoriti glasovima svojih starih, pošto su oni, izdanci im, njihov nastavak i njihovo vjeruju! I, uza sve to, dostatni su i sami sebi, jer za ljubav je potrebno dvoje, potrebni su On i Ona. Jer: „njeno grlo od zlata / čaša je, kruškin cvijet.“ A još prije toga: „Okupana moja draga / nagoni me da se opijem.“ Zna se od čega! U njoj vidi i svoju mitsku Veneru koja iz morske pjene izranja utapajući se u azur, „u laku košulju.“ Siguran u nju i u njenu privrženost mu, već u prvoj, uvodnoj svojoj pjesmi („Sunce, dunja, i jesen“), ushićen, šapće joj: „Sad nam je dovoljna i koliba / uz obalu mora.“

Zatim se redaju pjesme, krcate topline sunčane, zreloće stvaralačke i zapanjujuće ljepote, poput „kucanog srebra“ proizišla iz pjesnikove bogate imaginacije; poput prosutih dragulja i perla što se ljeskaju „u zrcalu očiju“! „Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva!“ uzviknuo bi Jure Kaštelan. No, i mi bismo mogli, povodeći se njegovim primjerom, sasvim opravdano uzviknuti: Nigdje ovolikog raskošja stvaralačkog kao u pjesničkoj zbirci „Ljubavnici iz Aleksandrije“ Tomislava Marijana Bilosnića!

Evo mu tog raskošja!

Epiteti mu nisu ni banalni, ni izlizani, nego odišu vječnom svježinom i nakon skoro dva decenija otkako ih je pjesnik upotrijebio: s mojim licem, rujnim, crveni list loze, bijeli jablan, laku košulju, vinske ptice, mrzlo kao mjesec, s plavim krilima, mekoj travi, slatko vino, napeta obrva, crne mačke, zimskog vjetra, čudesniji je od zvijezda, srebrna plitica, puna mjesečina, za riječ sjajnu, zvjezdane pilice, cvjetni ožiljci, u ljubičastom zraku, žednu rosiku, igre svirepe, srplji rez (!), kucano srebro, vino je sijedo, kolač uskršnji, modri damari, bakarni tanjur, od žežena zlata, vino okato, miris tvrd ….

Metafore su suho zlato ove poezije: sunce je dunja i jesen, mrlja krvi alga je, Tvoje lice crveni list loze, bijeli jablan praskozorja, njeno grlo od zlata čaša je, Moja glava kaplja vina, Vino – konjska pjena, crveno je vino ognjište, svjetlost, Zubi – zvjezdane pilice, Tvoja su stegna vrt, Nesigurnost je naša sudbina, Naše su igre svirepe morske školjke, Naš je dom srp oko nožnih članaka, školjke blizanke njene su grudi, Prsti su naši cimbala i cvrčci, Svijet naš je oko, čavao sunca, trapez podneva, sudbina zvijezda, zvono podneva, krošnja ilovače, sljepoočnice kruha, obruč očiju, nabori pjene, Štap sunca u mrežnjači, Moja ljubav … susjetka  je ruže i pjene, Ulica je truba od mjedi, Sunce je oko upaljeno, insekti zvijezda, tražena tišina mahovine …

Usporedbe su mu također čvrsti i snažni potpornji u arhitektonici njegova, Bilosnićeva plastična i slikovita stiha: Topla je naša pogača kao žad, vino je mrzlo kao mjesec, Sunce kao rastopljeni bakar, Trbuh ko puna mjesečina, Tučak na terasi od mramora, kao školjka iznijeta iz mora, zatvorio se, Tvoja je kralježnica kao limunova grana, Imaš oči kao zavičaj, pijesak kao barut, glad kao kruh, Ruža poput puža u vinu pjeni, i vino okato kao vol, Loza se za lozu drži kao noć za dan, Zasniježi potom konoba, kao da u njoj riču jeleni…

Onomatopeja u prostore pjesnikova kretanja također je, u više navrata, dobro došla jer je ozvučila govor stvari, pojava i zbivanja u prirodi: Vinogorje, bijeli jablan praskozorja, Dragoj mojoj jezik zuji. Ona žito žanje, žuto žito živne. Evo nam živog šumorenja žita pri dodiru, pri košnji! Bože, kakav primjer oživotvorenja! Kao ono u Nazora „I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smreče..“. Kao u Tadijanovića učinak kiše: „Katkad kapne koja kaplja kiše“ ili, pak, kod Roka Dobre – mora: „i dragošću dršće i strašću doziva / žuđen ushit vala šumi vaše ime“. A šum ljeta je čuti i u strofi Bilosnićeve pjesme Prazne košuljice cvrčka’. „I žito, i žrvnji, i prah / s krilima leptira, / prazne košuljice cvrčka / rad ljeta su.“ Tko neće osjetiti, bolje čuti vrutak, ruj u rujnu baš zahvaljujući učestaloj upotrebi glasa r: „Vru vinske pare, svirači / varljivih obrisa tijela. / Vonj što pruža ga ruža / ljubav je rujna.“?

Personifikacija je u tolikoj mjeri da bi nas daleko odvelo sve ih navoditi, zato ćemo navesti samo nekoliko primjera, kao dokaz da su i ove prispodobe itekako moćno oružje izričajno iz pjesnikova bogatog i prebogatog arsenala:

Vino obnavlja pretke, jezik im i brige, Puni se mjesec diže, Loza se za lozu drži, iz ruža bikovi nasrću, Pred zoru zvijezde ispunile pod, iz vina ržu konji, Vrt zamakao u prošlost, Ljubav očekuje naš povratak, Raste krošnja ilovače, Prsten usne na prstu, Noć se spustila na ramena, Tisuće godina je kako razgovaraju vjetar i zrak, Svjetlost se uhvatila za tvoje čelo, Jastuci rastu u tirkiz, Tvoja bjelina umilostivila je zrak, jutro otvara bijelu boju zidova, Silazi siječanjski dan, Stud čuva tajnu riba, Svjetlost je brusila zid…

Ali, dakako, brusio je i svoj izraz pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić dok je stvarao ovo svoje blistavo pjesničko zdanje, u kojemu je, manirom vještog i moćnog maga poetske riječi, pjevao o ženi i vinu! Gotovo da nema pjesme u ovoj mu zbirci a da nije spomenuo i vino! Tako ga već u prvom stihu uvodne pjesme apostrofira: „U barci od vina, u košari od grožđa, / sunce je dunja i jesen / s mojim licem, rujnim.“ No, ukoliko ga izravno ne spomene, onda se bar takne nečeg što je u daljoj ili bližoj svezi s vinom koje je „spremno oživjeti san“, koje „je sa žitom bijelu ženu rodilo“ i koje mu je u samoj tintarnici dok piše izgovarajući suglasnike. Ipak, ne bi se moglo reći da ga uvijek i svugdje slavi kao božanstveni napitak i poticaj za maštu, za kreativni čin. „U našoj glavi nož od vina. / Stap sunca u mrežnjači.“, piše u pjesmi Veselo zlato, takvo je vino. Pa zatim: „Vinska sačma pogađa / naše ševe, naše slavuje.“ Sve zavisi o trenutku raspoloženja, budući da je vino, vrlo često, i mač s dvije oštrice, mada u pjesmi „Vrijeme za vino kaže: „Još vremena imam za vino, / i usuđujem se izići u noć.“ Sve zavisi, kažem, o raspoloženju kapetana, kao ono u Mihalićevu svojevremenom čuvenom Pristajanju, gdje je kapetan broda neprikosnovenost: ako mu ponestane za lulu duhana, pristati može i uz samu trafiku! A jave li se, pak, „Slavuji vina u snu. /I mora je sve više.“ Nešto dalje će reći: „Dubok i tajan u vinu glas, /ptice od pjene. / Noću, u srebrnu vinogorju.“ Pa, kao da poentira, „Svjetlo vina, tmina / u kojoj skrivam cvrčke i masline, / jezik za pjesmu.“ Isto tako, čini nam se, da bismo mogli slobodno reći kako je vino, ovaj dar nebesa i bogova, (zvali se oni ovako ili onako, Dionizije ili Bakho, Sabaot ili Jahve…) u ovom Bilosnićevu slučaju (i ne samo njegovu!), prije svega, slojevit predznak, metafora i za pjev, i za let u sazviježđa nikad dovršene pjesme o ljubavi, te „vječne tajne“, kako pjesnik Novalis reče. Jer, vino, kao i ljubav, zanosi, i jer „smo svi mi rezultat ljubavi i zanosa.“ (Byron)

Tako je to s vinom u ovim Bilosnićevim pjesmama, a toliko ga je da svojom opojnošću razbuđuje (i nerijetko razbluđuje!) strasni zov u zaljubljenu pjesniku, kao i u Solomonovoj Pjesmi nad pjesmama kad Zaručnica, već na samom početku, priziva onoga kojega ljubi duša njezina: „Poljubi me poljupcem usta svojih, / ljubav je tvoja slađa od vina.“ Da bi, odmah iza izrečenih uznositih lauda neodoljivoj ljepoti Zaručnice od Zaručnika joj, Zbor djevojaka odgovorio Zaručniku: „… slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino.“ Jer, „Pravo je da te ljube.“ A potom: „Uveo me u odaje vina / i pokrio me zastavom ljubavi.“

Međutim, ovaj će naš pjesnik ovako posvjedočiti svoju spregu vina i ljubavi naspram odabranici mu: „Vino boje ćilibara, pehar, / njeno grlo od zlata / čaša je, kruškin cvijet. //i tako, pijemo u azur potopljeni, / u laku košulju.“

Dakle, bez izravnog oponašanja, bez artificijelnosti; izvorno i originalno, ali biblijski zanosno, uzvišeno! Možda je, istina, nešto bliži ovom nepresušnom biblijskom izvorištu, iz kojega su se napajali umjetnici svih mogućih vrsta i inspiracija kroz vjekove, i u sljedećem dvostihu pjesme mu Pjesnik, također: „Kakve sve noći nudilo je vino, / nama u sobi skrovitoj.“? Možda, kažem, ali, opet, daleko je to od svakog plagijata, jer vino je uvijek bilo samo vino, i nekoga je moglo manje a nekoga više opiti, dok je ljubav, vođena u odajama ili sobama, uvijek bila, isto tako, samo – ljubav!

Davne 1975. godine u „Vjesniku“ Igor Mandić o ovom pjesniku, između ostaloga, zapisao je: „Čist Bilosnićev jezik, nenatrunjen pomodno hermetičkim obratima, otvara se nekom radosnom čitanju. Upućene ženi, namijenjene ljubavnom tepanju, ove kratke i jednostavne pjesme sve više uzdižu Bilosnićevo ime u našoj današnjoj književnosti.“

Mi bismo, međutim, sada i ovdje, ovomu još pridodali: ne samo da „sve više uzdižu“, nego su baš ovi stihovi u čudesno prelijepoj mu pjesničkoj zbirci „Ljubavnici iz Aleksandrije“, od same im pojave, visoko, do uzvišja božanstvene i vječne Ljepote, bili uzdigli ime našega svestranog umjetnika, ali u prvom redu kao istinskog i velikog pjesnika – Tomislava Marijana Bilosnića.

(Ljeto 2004.)