Kada bi većina raspolagala neograničenim ovlastima, mogla bi nametnuti bilo koju koještariju, od legalizacije smrtne kazne do zabrane cjepiva protiv celebralne paralize. Neke humanističke i znanstvene tekovine odveć su važne da budu prepuštene hiru većine
Rasprava o zdravstvenom odgoju zapravo je kopernikanske naravi. S jedne strane stoji moderno demokratsko društvo, a s druge neki roditelji i organizacije koji zastupaju geocentričnu teoriju svemira. Kako riješiti taj antagonizam? Jednostavno. Djeca će u školi učiti da je Zemlja samo jedan od planeta koji na eliptičnoj putanji kruže oko jedne od mnogih zvijezda na periferiji Mliječne staze. Pravo na znanje o heliocentričnom sustavu ne ugrožava ničije pravo da vjeruje u geocentrični sustav i tu vjeru javno promiče, ali vjera u geocentrični sustav nikome ne daje pravo da zahtijeva potiskivanje heliocentrične teorije u zonu tabua.
Prihvaćanje znanstvenih istina, kao i potreba da se zabluda doživi kao neupitna istina, stvar je osobnog izbora. No, da bi izbor – bilo koji – bio legitiman, on mora biti slobodan i utemeljen na znanju, kako o postojanju raznolikih svjetonazora tako i o samom postojanju prava na izbor.
To je suština "liberalnog svjetonazora". U samoj njegovoj naravi jest da ga je nemoguće nametnuti. Sva njegova "nametljivost" svodi se samo na protivljenje bilo kojem svjetonazorskom monopolu. Načelo slobode izbora i jednakopravnosti tih izbora – pod uvjetom da ne promiču nasilje i ne posežu u slobodu drugoga – ostavlja dovoljan (i velik) prostor slobode svim svjetonazorima, njihovoj koegzistenciji i uzajamnom poštovanju. Kada, usprkos tomu, većina poželi svoj svjetonazor nametnuti cijelom društvu, ona prestaje biti demokratska većina i postaje totalitarna svjetina. U demokraciji je i vlast većine – kao i svaka vlast – ograničena ustavom.
To je suština "liberalnog svjetonazora". U samoj njegovoj naravi jest da ga je nemoguće nametnuti. Sva njegova "nametljivost" svodi se samo na protivljenje bilo kojem svjetonazorskom monopolu. Načelo slobode izbora i jednakopravnosti tih izbora – pod uvjetom da ne promiču nasilje i ne posežu u slobodu drugoga – ostavlja dovoljan (i velik) prostor slobode svim svjetonazorima, njihovoj koegzistenciji i uzajamnom poštovanju. Kada, usprkos tomu, većina poželi svoj svjetonazor nametnuti cijelom društvu, ona prestaje biti demokratska većina i postaje totalitarna svjetina. U demokraciji je i vlast većine – kao i svaka vlast – ograničena ustavom.
Kada bi većina raspolagala neograničenim ovlastima, u svako doba bi društvu, pozivajući se na odgovarajući svjetonazor, mogla nametnuti bilo kakvu koještariju, od legalizacije smrtne kazne i torture do zabrane cijepljenja protiv dječje paralize. Isto tako, mogla bi dovesti u pitanje potrebu pranja ruku ili mentalno sakatiti djecu uskratom spoznaja o spolnosti. Neke humanističke i znanstvene tekovine odveć su važne da bi njihova sudbina bila prepuštena hiru većine.
Nitko ne dovodi u pitanje nečije pravo da iz svjetonazorskih razloga ne pere ruke, ali samo pod uvjetom da time ne ugrožava nikoga, napose vlastitu djecu. Djeca, naime, nisu ničije vlasništvo nego budući građani koji imaju pravo doznati da spolnost postoji, da je raznolika i da nijedna od tih raznolikosti – ako se zbiva između odraslih i slobodnih ljudi – nije ni bolja ni lošija, što god o tome mislili njihovi roditelji.
Poučavanje djece temeljnim pojmovima spolnosti i spolne higijene ničim ne dovodi u pitanje pravo građana da odabere, primjerice, čak doživotnu monogamnu heteroseksualnu vezu ili, pak, samozatajnost, domoljublje, poštovanje autoriteta, jutarnje umivanje ledenom vodom ili neki sličan ekstravagantan užitak. Naprotiv, takvi odabiri zadobili bi stanovitu kvalitetu i legitimitet kada se ne bi temeljili na moralnim ucjenama i neprosvijećenosti nego na podrobnoj informiranosti i slobodnom izboru proizišlom iz ravnopravne konkurencije sklonosti i svjetonazora. Problem, međutim, nastaje kada se netko usudi pomisliti da te sklonosti ne smiju biti predmet izbora nego da zaslužuju biti ultimativan imperativ. Svaki svjetonazor koji negira pravo na znanje, pravo na izbor i dužnost poštovanja različitosti, ne otkriva samo svoju totalitarnu narav nego i slabost.
Svjetonazor koji se plaši biti predmetom slobodnog odabira pa poseže za mentalnom represijom, lažima i očuvanjem neznanja i tabua, otkriva i žalobnu nevjericu u vlastita načela. Kad inzistira na monopolu i negaciji prava na informiranost o legitimnosti drukčijih načina života, takav svjetonazor potkopava nadasve vlastitu legitimnost. U raspravu o tome je li nešto "prirodno" ili nije, bolje da se ne upušta. Netko bi u toj raspravi mogao dobronamjerno primijetiti da je prizor polugolog muškarca koji umire razapet na spravi za mučenje vrlo mučan i zastrašujući i da obožavanje takvog prizora možda i nije nešto najprirodnije.
Izvor: 21. stoljeće
