Skip to content

Lena Kramarić: Ono kaj imam

Mladenačka vedrina utkana u pulsiranje života vodilja je slikarskog opusa Lene Kramarić. Prepoznatog po osebujnom vidu figuracije, prezentiranom primjerice i u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu. U svega par godina po završetku zagrebačke likovne akademije Lena se što na samostalnim, što na skupnim izložbama predstavila više od dvadeset puta, potvrđujući i na taj način sklonost bilježenju svakodnevice svježinom izraza koji i traži neposrednu reakciju publike. Notom humornog Lena donosi zgode bliske životnim situacijama njene generacije, spajajući mjerom paradoksalnog stanja osobnih iskustava i općih mjesta ljudskih ponašanja. Tako je i ono banalno dovedeno do intrigantnog, do slojevitosti  sadržaja koji nude i obrate u isčitavanju prikaza. Lena ne ostaje na doslovnosti motivske igre već iskričavošću duha produbljuje smislenu stranu djela.

Pribjegavajući i ironiji, pa i autoironiji, identificirajući ponekad sebe s akterima priča. Interpretiranih adekvatnim likovnim rukopisom, vođenjem linije sugerirane lakoće u nekonvencionalnom opisivanju figura. Likova građenih na realističnoj potki no razvedenih do nove anatomske uslovljenosti. Dokidanja detalja, svedenosti na ritam ploha, fasetiranja na sastavnice zanimljivog tretiranja tjelesnog, kojeg su deformacija i gigantizacija nezaobilazne činjenice.

Lena Kramarić  postavom figura razigrava potrebitu literarnost scena, jer njihov pad, preplet, potencijalna levitacija ili jednostavno hod u prostoru osnova su događanja i značenjskog sloja svake kompozicije. Također kadriranje prizora s pomacima očišta i zumiranjem karakterističnim za isticanjem tematike daje šarm doživljenom i izmaštanom u slijedu ostvarenja. S tkivom površine mozaikalnog karaktera, jakih silhueta oblika, čitkih partija u rasporedu slobodnijeg pristupa strukture vitrajnog. Asociranjem različitih tehnika, pri slikanju akrilom, stvara se dojam obnavljanja slikarskog polja u prožimanju figura, predmeta i oznaka u definiranju ambijenta. Prostora  izvjesne secesijske lomnosti i ornamentalnosti, poveznica s kolorističkom komponentom djela. Boja je jasna, blago senzualizirana, uglavnom u susretu tek nekoliko vrijednosti. Dostatnih za intenziviranje palete kojom se diže i temperatura figurativnih kompozicija.

Pojasevi tamnijeg i svjetlijeg, srazovi i dodiri boja, njihove unutrašnje silnice pokreću vibrantnost uprisutnjenu u objektivno čvrstu konstrukciju i  slike. Djela zanosa i simpatičnih naziva poput „Par prijedloga što da se radi subotom u Dubrovniku“ iz mini ciklusa Snovi budnih djevojaka, ili „Umjetnost na visokoj nozi“, te triptihalno riješenje „Zlatno“, „Sreberno“ i  „Treće mjesto – ni zlatno, ni srebrno ni brončano“. Tekstualno dakako kod nije samo dosjetka već se u rečeničnom nizu uočava Lenin stav i ideja o umjetnosti koja formom prividne ležernosti govori o sumnjama i pitanjima mlade žene. Iskazanih zavidnom produkcijom slikarske uvjerljivosti u kojoj enigmatika života dolazi u prvi plan.

Stanko Špoljarić 

Akademija-Art.hr