Ladislav Silvaši: Flora Silvar

„Sklad izvire iz sklada!“. Tako je nekada često govorila profesorica Marija Vrbetić objašnjavajući ne samo pojave i događaje već i ona uobičajena ljudska zbivanja u vremenu sadašnjem. A umjetnost, u cjelini od prethistorije preko antike do danas, pozna li također mogući početni analitički stav upravo u toj istaknutoj skladnosti. Ili neka od etabliranih umjetnosti sadašnjeg vremena? Naravno, ali čini mi se da je izvor sklada, ipak, u savladavanju nekih prethodnosti, neke dramatičnosti, prijelomnica, preokreta, nekog šoka ili barem onog jednostavno ljudski rečeno: neću više tako, hoću nešto drugo, imam i ja svoje. Traži se, dakle, i mala negacija, mala barem kao zrnce pijeska, kao intelektualna provokacija, to sam mislio. Sve se to multiplicira kao pitanje pred ovim novim ciklusom radova Ladislava Silvašija koji je uskladio ovu izložbu u krajnje jednostavnom nazivu „Flora Silvar“.

Taj naziv je sada konstanta koja u beskrajnom kaosu moguće interpretacije, i nerazumijevanja, te izbjegavanja irelevantnosti znači: željezna, bakrena i aluminijska žica te žičana mreža, malo voska ili smole, prikladni panoi – pozadine – nosači opet čine stvarnost, realitet i figuraciju u naslovno naznačenom svijetu bilja. Svijet je obilan i pop-artistički ponovljiv te čak i oslikan bojom materijala, uzbiban pokrenutim zrakom, ako je to moguće, sve u vizualno dojmljivom znaku osvojena volumena, dakle to je skulptura: viseća, upiknuta u nešto, samostojeća, oslonjena, podržana. Svjetlo joj daje dodatne doživljaje, nikada ponovljive sjene, unutrašnjost je ono što mami pogled, sabire zrake, koncentrira pažnju na ono u što je za sada i nemoguće prodrijeti, makar se djelo i obišlo u krug, razgledavalo sa svih strana držeći ga rukama.

Ipak, ovo je uzvišenost žice, banalnog materijalu koji je sada postao zapravo linija u prostoru, crta crtača ili grafičara. Prešlo se granicu klasičnog, likovno djelo „Flora Silvar“ je visprena instalacija nečega što je imalo drugačiju predmetnost, ograničenost je samo u zidovima galerije. Žica i mreža čine, dakle, taktilnu sliku u prostoru. Odmah da kažem, ima i avangardista koji rade i tapiserije od žice.

Ladislav Silvaši znan je po izložbama – ciklusima, pomno pripremljenim na temu nečega, intelektualno istraženo i likovno dosljedno realizirano. Uobičajeno se za to kaže da se radi na rješavanju nekog likovnog problema. Već sam pomalo i rekao, ovo smatram pokušajem da se riješi vjekovni san da crtež, slika, freska i grafika zaista budu osvojeni prostor, trodimenzionalni u svakom pogledu a ne samo kao vješta realizacija traga ruke i pigmenta na dvodimenzionalnoj pozadini. Rješenje je paradoksalno, krije se u kiparskim mogućnostima. Crteži su to, dakle, ostvareni u realnosti opipljivog materijala.

Žica kao linija, čvrsta, kontrastna i jednoznačna ili multiplicirana, sječena kao sjenčanje, savijana sa (i bez) značajnijih znakova prostornosti, katkada otisnuta u beskraj prostora. Žica kao nosač i osvajač prostora, žica kao ukrasni detalj, a mreža kao crtačka ploha, materijali koji mogu biti, i sada jesu, i plašt u prostoru. Ruke su u direktnom kontaktu s linijom i plohom, nema više olovke, krede, ugljena ili pera. Jedan prijenosnik je manje, gubitak energije pokreta je manji, misao i emocija, znanje i tehnika imaju šancu više da budu neposredniji i izražajniji. Ovo je dakle i happening. Pa i ranije je Silvar na tome radio, ali ovaj je put direktniji nego ikada, valjda i dosjetljiviji i mudriji.

Čemu onda naslov izložbi? Čini mi se kao dar tradiciji realizma ili, arhimedovski rečeno: nešto kao čvrsta točka u Svemiru za polugu da pokrene Svijet. Prozaičnije rečeno, ako je cvijećem označen početak Renesanse, Flora neka znači početak priče i razgovora uz ovu izložbu.

Mladen Muić, prof.

Pogledajte galeriju fotografija s otvorenje izložbe!

Dr.sc. Maja Vučinić-Knežević, ravnateljica
Suzana Rupčić, voditeljica galerije
domvladimirnazor@gmail.com

Akademija-Art.hr
21. 07. 2010.