Labin – Damir Stojnić u KUC Lamparna

IGNISOGRAMI

Današnji sustav intenzivnih strahova pred novim svjetskim poretkom kao i izgubljenost u neoliberalnim, postmodernističkim pokretima bez jasne vizije budućnosti ali i nekontrolirane svjetske urbanizacije, gotovo da su idealan kontekst za nova vizionarska razmišljanja i utopističke ideje o reafirmaciji života.
Svaka utopija, kao rezultat povijesnih previranja i društveno-socijalnog konteksta u kojem je nastajala, uvijek je bila bitka za uređeni svijet suprotan globalnosti nepravde, neizvjesnosti i kaosa. Kao nematerijalna slika svijeta koja uspostavlja red i predstavlja rješenje problema, najčešće započinje na intimnom, individualnom planu, kao privatna mikroutopija – lična kreativna fantazija koja teži za promjenom društva kao totaliteta.
Upravo takva „mikroutopijska“ ideja kao reakcija na cjelokupnu društveni trenutak, udahnula je život Stojnićevom mističnom leptirolikom gradu kreiranom metodom…„brisanja linije horizonta i uklanjanjem optičke varke koja se nastoji prometnuti u granicu između neba i zemlje“… čime je nastao njegov privatni Shangri-La, slika svijeta kao preslike neba, sinonima idilične, trajno sretne zemlje besmrtnih ljudi.
Vizija društva budućnosti neraskidivo je povezana sa vizijom građene sredine jer oni postoje samo u međusobnom prožimanju, pa je to i polazište Stojnićevog “preuzimanja uloge Kreatora“. Njegov grad-nukleus, „sazidan“ metodom kompjuterske montaže na realnom isječku zemaljskog prostora i potom iniciran u život ritualnim, alkemijskim spaljivanjem umanjenog modela, od 2004.do danas održao se kao njegov imanentni umjetnički koncept sa svim svojim inačicama, ali i njegova najosobnija bitka za svijet.
Leptirolika mreža plana ulica kao dominantna urbana forma pri tom ne pretendira za bilo kakvom funkcionalnošću, ni geopolitičkom, ni ekonomskim ni ikakvom drugom… tek je optička igra koja u svojoj likovnoj ideji anticipira dadaizam, nadrealizam, simboliku, religiju, ezoteriju itd. Namjerno urbanistički nesvrsishodna i lišena svake praktičnosti, bez ikakvih suvislih rješenja i apsurdno bezazlena, provocira na čitav niz promišljanja o spasu čovječanstva i njegovoj besmrtnosti, vezanih uz kulturološke ili religijske tekovine onog koji iščitava, postižući time svoj puni aktivni smisao.
Razrađena šema jednog mogućeg grada kao prostornog odraza društva… leptiroliki ljudi, leptiroliki mostovi, leptiroliki leptiri… prvo su bili ideja u autorovoj glavi, potom zemljani reljef zapaljivih materijala u zadanoj konturi (čovjek, most, konj…) i zatim svjetlošću vatre oživljeni, pročišćeni i nazvani Ignisogramima; svi na jednak način inicirani u život kao i njihov grad… Iako iracionalna i metafizička u svojoj ideji, na vrlo suptilan, i profinjen način paradigma je aktualnom društvenom poretku, ali i san o boljem društvu.
U svijetu manipulacije bez jasnih vizija o budućnosti, bez vidljivog cilja i bez ideala, arhitekturalne fantazije poput Stojnićeve, mudre su opservacije o našim životima i povratak u „arhetipske snove“ skrivene u kolektivnom nesvjesnom, koje svojim tajnim djelovanjem neprestano aktiviraju čovjekovu težnju za cjelovitošću i ostvarivanjem ne samo fizičke, već i duhovne egzistencije.
LEPTIR; Od kakune kamenog ognjišta kojom je uokviren njegov obris koji poput kalupa ispunjam granjem, podražavajući vretenastu anatomiju njegovih krila, da bi ih infuzijom vatre potaknuo na let dok ne dogore u otisak životne sile vezane mu uz prah, poput eteričnog dvojnika njegova tjelesnog ustroja, čijim trošenjem odtok napona njegova postojanja biva do kraja izg(ov)oren.
Sanja Švrljuga

Akademija-Art