Gliptoteka HAZU (Galerija I. i Galerija IV.), Zagreb
Ksenija Turčić
Istinite priče
od 19. 11. (u 12.00 sati) do 18. 12. 2011.
Izložba će također biti postavljena u sklopu manifestacije Otvorena vrata HAZU-a, 29. i 30. studenoga 2012. Izložba se sastoji od novonastalih video radova /2009.-2011./ove eminentne umjetnice koja je od vodećih imena suvremene likovne scene.
Umjesto slike svijeta, slika kao (Ksenijin) svijet
Ne možeš vidjeti ono što jesi, a ono što vidiš tvoja je sjena, zapisao je Rabindranath Tagore. No, sjene dolaze i odlaze ne ostavljajući nikakav trag. Nisu sposobne pričati priče, a njihova promjenjiva narav i zavisnost od određenih faktora onemogućuje da ih na bilo koji način fiksiramo. One su tek pukotine u dotoku svijesti, ovisne o ritmu nečijeg kretanja koji se jedno vrijeme ustaljeno ponavlja čineći ih sličnima, da bi nakon toga promijenio njihova svojstva i izgled.
U većini novih radova Ksenija Turčić nastavlja s pričama koje je započela pripovijedati prije dosta vremena. Smatram da ih je intuitivno počela ispisivati u vrijeme dok nije ni slutila da će rasporedom gotovo identičnih elemenata u prostoru postaviti svojevrsnu markaciju, između čijih razmaka je počivalo njezino energetsko polje. U prvo vrijeme mnogo se toga činilo jednostavnim. Način djelovanja bio je minimaliziran i posve tih, meditativan i ispunjen specifičnom energijom koju je uspješno kanalizirala u raznim medijima. U prostorima u kojima je dopustila praznini da nadomjesti samoću postupno je detektirala energiju. Osvajala je prostor istanjenim, plošnim oblicima koje je vješala ili slagala u pozorno osmišljene instalacije, ostavljajući pritom dovoljno mjesta za djelovanje energije zaostale iz nekog prijašnjeg vremena.
U tom za nju osjetljivom razdoblju, u kojem je mnogo toga ovisilo o intuiciji, umjetnica počinje potencirati izražajne aspekte materijala – transparentnost stakla, privremenost plastične folije, krhkost ogledala, običnost plastične cijevi. Postupno je odgajala gledatelje koji su se u njezinim izložbenim "poljima" kretali s lakoćom, ne tragajući nužno za pričom, iako se osjećalo da ona postoji negdje u pozadini. Nešto poslije ponudila je narative u kojima je bilo moguće prepoznati i nju i same sebe. Priče su, naime, uglavnom svima poznate, a sadržaji zajednički. …
Sandra Križić Roban
Akademija-Art.hr
15.11.2011.
