Piše: Kruno Čudina
Pročitao sam prije točno dva dana vijest da je Hrvatska odlučila američkom Marinskom korpusu darovati 1200 Kalašnjikova, kojih je vrijednost skoro pola milijuna kuna

 

Bila je to odluka Banskih dvora donesena na temelju dugogodišnje uspješne i dobre suradnje sa SAD, valjda one u kojoj hrvatski vojnici čuvaju afganistanski narod, no mogu i zapucati po njemu ako ih isti napadne. Ili netko tamo. Netko tko ima nešto protiv okupacije Afganistana od takozvanih Saveznika. Kasnije sam vidio i snimku na kojoj se naš aktualni premijer smije nakon što je čuo da je to učinjeno na zahtjev Amerikanaca. Nije mi bilo jasno što je tu točno smiješno. Neobična činjenica da Amerikanci zahtijevaju 1200 Kalašnjikova, i to za korištenje u obuci? Možda su ga cijena ili vrsta oružja umalo grohotom nasmijali? To vjerojatno nikad neću saznati, no osobno ne vidim ništa smiješno u tome.
Da Hrvatska na zahtjev daruje svoje oružje najgorim i najvećim imperijalistima novijeg doba. Dapače, vidim samo potvrdu naše pokorenosti, i u tome činu, sve ostale ne treba više niti spominjati previše, barem ne one vrlo ozbiljne i štetne po ovu državu. Uostalom, na televiziji se sve više prikazuju westerni, gledamo Obame i Clinton Hillary dok drobi gadosti o nekakvim ljudskim pravima koja se krše, dok joj vlastita država, koje je ona itekako važna ‘igračica’, provodi jednu od naprljavijih propagandi u povijesti, sve kako bi uništila još pokoju suverenu zemlju Bliskog istoka i otela sve što se još oteti da, zaboravljajući prigodno na etničko čišćenje provedeno nad Palestincima, na svu silu kršenja ljudskih prava u SAD-u itd.
Ne, nije smiješno, gospodine premijeru, niti svi vi ostali dame i gospodo političari, svi vi koji ste se smijali iz kojeg već razloga – nije smiješno. Tragično je. Da znate da smo odavno prodani i pokoreni, da nam je država vjerojatno i u gorem stanju od Grčke ili Španjolske, a da vi dajete još i tih 1200 Kalašnjikova, koji bi nam lako mogli zatrebati jednom kada uniđemo u tu EU, a ista, u dosluhu sa našim dobrim suradnicima Amerikancima, krene onako briselski oteti i zadnju kap vode sa lista na hrastu hrvatske zemlje.
Svagdašnja europska Hrvatska. Geografski, zemljopisno, povijesno. U najnovije vrijeme na pragu da postane dio EU, što se i dalje predstavlja kao velebno dostignuće ovog naroda, što će reći – dostignuće predstavnika ovoga naroda, točnije državljana ove mlade države; najtočnije – dostignuće svih političara koji su pljačkali ovu zemlju, vodili je, svih tih lopova koji su je prodavali i prodaju zadnje ostatke iste i u ovim trenucima. Njihovo postignuće ostvareno uz svesrdnu pomoć bankara, tajkuna, birokrata/poslovnjaka iz stranih zemalja. Većinom barem iz stranih, no svakakvih se tu nađe muljatora.
Elegiju za svoju domovinu sam već napisao ovdje, sada još samo ostaje promatrati njihov bizarni smijeh, mješavinu tupave izbezumljenosti onih koji su, ipak nekim čudom, pozavršavali iza rešetaka za sve što su pokrali od vlastitog naroda, promatrati ponašanje hrvatske vlade, a s njima i gotovo cijele hrvatske političke scene, koje odaje dojam kako će se, unatoč svim problemima, a većini državljana ove države su sada već odavno itekako poznati i osjetni, katastrofalna situacija nekim čudom riješiti.Pa nije valjda da misle kako će sve riješiti i popraviti EU prema kojoj nas bezumno voze? Ne, ne misle oni to.
Oni misle, očito je sada, kako će ta EU, kakva god već ostala, opstala, bila sljedeće godine, kako će pomoći njima. Svim tim političarima koji valjda misle da su uistinu političari. Dobro, po nekoj iskrivljenoj terminologiji današnjeg površnog, i u velikoj mjeri američkog modela politike, oni to i jesu. Podanici imperijalističke politike imperijalističkih sila današnjice. Oni su čak i podanici ‘bankara’, to su naši političari. Nema potrebe čestitati izuzecima, da ih ne izložimo napastima koje vrebaju sa svih strana.
I sada, kada je potpuno jasno, ako nije oduvijek i bilo, da je takozvana EU ništa nego paravan za pljačkanje (može se reći i posljedično, i pažljivo odmjereno uništenje, ovisi već o interesima za određenu državu koja je žrtva) europskih država drugog ili trećeg, četvrtog reda?, od strane nekoliko najmoćnijih europskih država. Zapravo, to su još jedino Njemačka, donekle Francuska i oduvijek po svemu osebujna Velika Britanija, koja ima svoje probleme, no ipak se uredno održava na dobrom i pristojnom životu; mora da je stvar u recentnom olimpijskom duhu koji krasi i prekooceanske joj saveznike SAD.
O trenutnoj politici i duhu Njemačke ne treba niti trošiti previše riječi, taj je uvijek na visini i, sve više nekako iznad svih. Ne čak više iznad svega (Deutschland über alles), kako se ono jednom tamo pjevalo, nego über alle (iznad svih), ali i, izgleda, für alle (za sve, svima?) na raspolaganju. Samo ako neka država drugog reda, trećeg reda, ma samo neka trepne tako da se učini da traži pomoć, i stižu njemačke milijarde u paketu s njemačkim mjerama štednje. Odlično je primjetio jedan komentator europske zbilje: ”Pa ne šalje nikakva EU pomoć, to čini izravno Njemačka, i to je javno izrečeno i naglašeno.” To je valjda taj olimpijski duh koji danas vlada Europom. I posve je moderan, baš kao i njegov moto ”brže, više, jače”, koji, usput rečeno, ne potječe iz starog vijeka, nego iz govora jednog dominikanca početkom dvadesetog stoljeća.
Suvremeni imperijalisti su ga mrvicu podesili: Brže pokori, slomi, pokradi! Pa još više pritisni već pokorene, nabij im mjere štednje (pritom im obećaj kako će biti jako važno što su sudjelovali, ali ne i pobijedili), a onda ih još jače polomi, pokradi, uništi! Nađi među njima takozvane političare, ljude od straha i povjerenja, koristoljube, i vladavina će opstajati, a običan narod i njegovi resursi će se temeljito crpiti. No kada ga se predugo i previše crpi, narod, radnici iz javnog i privatnog sektora, kao što smo vidjeli i zadnje primjere u Španjolskoj, izlazi na ulice.
I onda ga policija tuče, puca po njemu gumenim mecima, niti milijun Španjolaca na ulicama gradova diljem Španjolske nije uspjelo, niti će uspjeti išta promijeniti. Jer imperijalistički plaćenici nikad neće popustiti. Dok sve ne popusti. A europska brana već pušta na sve strane. No hrvatski, neka ih ipak nazovemo političarima, dakle političari, svi su oni briselci, svi su oni saveznici sa velikim Saveznicima, iako su ništa nego podanici tih imperijalista, ali svi oni su europska djeca, a sva europska politička djeca su podanici tog jedinstvenog neo-olimpijskog duha koji će sve brže, sve više i sve jače pljačkati i pokoravati svoju slabašnu, neželjenu djecu.
Ali, sve to mi jako dobro znamo, iz dana u dan nam je sve jasnija budućnost koja i kakva nas čeka. Nikakva. Možda da počnemo umirati od smijeha. Bolje nego od gladi ili živaca, ili nesigurnosti, ikakve garancije da će nam djeca u toj budućnosti imati što za jesti. Neka hoće. Vaša djeca, djeca poniznih, dobrih suradnika, podanika, poslušnih amero-briselaca. I tako sada američki marinci, oni još zeleni, već barataju tim Kalašnjikovima, uskoro će nekoga ubijati, ako već ne uspiju doći u priliku ubiti nekog tamo Korejca, Perzijca, Arapa, ubijat će po kinima i supermarketima. To, to me muči najviše. Tih 1200 kalašnjikova, taj dar ubojicama, ta simbolična gesta dobre volje (jer nije da njima nedostaje oružja), ta potvrda, taj odvratni i dodatni podsjetnik da smo odavno prodani, doslovno i preneseno.
Hrvatska sve polako gubi, ali kud baš još i te Kalašnjikove! Darovane imperijalističkim ubojicama sa smiješkom na licu. Na zahtjev, dobro, jasno, ali sa smiješkom, ma u dobroj zabavi punoj smijeha, u dobrom olimpijskom duhu kakav isti iznimno gaje. Mogla je Hrvatska prodati to oružje, onako na fino kapitalistički način, pa možda pomoći kojem teško bolesnom djetetu.
No današnje vrijeme, današnji grabežljivci, današnji sustav više ne razumije niti sam sebe. Jedino što je jasno današnjem trulom i crvljivom svijetu kojim vladaju obični ubojice (na ovaj ili onaj način – ubojice su to), a pritom bih nas svrstao nigdje, gdje i jesmo, jasno mu je da treba zgaziti drugog da bi on imao. Agonija većine se nastavlja, pitanje je što će se dogoditi, no sustavi i ‘carstva’ su oduvijek bila ovdje da se ruše, a najčešće su istrulila iznutra. Pa možda i španjolski prosvjednici nisu postigli ništa, ali izrekli su jedan krik, koji je bio najglasniji i koji se najčešće mogao čuti, taj krik koji je krik svakog radnika iz svake europske, ili svjetske države nižeg reda koju moćna nekolicina želi pokoriti svojim mjerama, krizama, oružjem: ”¡Que se jodan!”
Uzvik, krik upućem svim političarima/bankarima iz takozvane EU, kao i prekoatlantsko-oceanskim imperijalistima. Pa si vi, dame i gospodo hrvatski političari/podanici, slobodno prevedite. Jer to bi bio jedini normalan odgovor na zahtjev da i tih pola milijuna kuna, makar i bili u oružju, jel?, damo tim, još srećom zelenim, američkim marincima, tako da nakon obuke što bolje ubijaju po sivom svijetu. Smijeh ne bi bio, nikako.