Napisala: mr.art. Krešimira Gojanović, ak.slik.graf.
kresimirag@hotmail.com
Privatizirani salon ili paradoksi domaće likovne scene
Prije mjesec dana ULUPUH je raspisao natječaj za izlaganje na 46. zagrebačkom salonu – renomiranoj izložbi koja je posvećena primijenjenim umjetnostima i dizajnu, a gdje domaći likovni umjetnici i dizajneri izlažu javnosti svoja recentna likovna djela već dugi niz godina koliko zagrebački salon postoji. Međutim, u propozicijama natječaja pojavljuje se pravilo da svaki autor mora platiti participaciju u iznosu od 300 kn po radu, i participacija se autorima ne vraća, bez obzira da li su oni prošli žiriranje za Salon ili nisu. Ovakva praksa u ULUPUH-u uhodana je već duže vremena, osim članarina koje toj udruzi plaćaju njezini članovi svake godine, udruga ULUPUH još želi povećati svoje prihode i pristupnim kotizacijama, koje naplaćuje umjetnicima za različite izložbe.
Što ovdje nije u redu? Pa prije svega, jedan kronični nedostatak socijalnog osjećaja te udruge prema onim domaćim umjetnicima koji su slabijeg imovinskog stanja i kao takvi neće moći platiti pristupnu kotizaciju od 300 kn po radu, čime će biti gurnuti u izolaciju zbog nečije drske pohlepe, uprkos tome što se možda radi o kvalitetnim umjetnicima koji imaju značajan rad iza sebe, kao i profesionalna postignuća. Nadalje, zagrebački salon je također i žirirana, priznata izložba koja se tretira kao uvjet za primanje u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, kao i za zadržavanje statusa u njoj. Ako kriterij za učešće na jednoj takvoj izložbi bude samo 300 kuna po radu, onda će se po mom mišljenju srozati svi drugi kriteriji kvalitete, jer će žiriranu i bodovanu izložbu za održavanje statusa samostalnog umjetnika dobiti samo oni umjetnici koji si to budu mogli i platiti!
Da li smo došli do toga da će nečiji ekonomski status biti jedino mjerilo stručne kvalitete i da li bi hrvatski umjetnici i dizajneri na to trebali olako pristati ? Ja mislim da ne bi. Prvenstveno zbog toga što udruga ULUPUH svake godine dobija velike dotacije od ministarstva kulture i grada Zagreba, i te dotacije dobija u ime umjetnika čija prava navodno štiti. Ali uz te dotacije, ULUPUH svoja sredstva za svoj opstanak želi namaknuti i od umjetnika, pri čemu ljudi koji i budu platili tih 300 kuna kotitzacije po radu neće dobiti jasan i transparentan troškovnik – šta zapravo oni točno plaćaju i u kojim iznosima po određenim stavkama troškovnika?
Nije ovo problem samo sa ULUPUH-om, u nas ima još takvih likovnih udruga koje su već odavno usvojile praksu parazitiranja na leđima umjetnika koji žive od svog profesionalnog rada, ali također i zamagljivanja profesionalnih kriterija pred kulturnom javnošću. Udruge će se naravno pravdati da je organizacija izložbe skupa, da treba platiti kustosa, članove komisije koja žirira radove, pa tu je sigurno planiran i neki skupo opremljeni katalog, pa medijska promidžba, otvorenje, koktel, itd., itd. – pri čemu će svi u toj podjeli poslova dobiti neki honorar, osim samih umjetnika ! Domaći umjetnici dakle kao moderno roblje takvih udruga ne samo da neće dobiti honorar, nego još moraju i platiti ulazak na izložbu da bi se gospoda iz tih udruga uopće udostojila da žiriraju njihov rad. 🙂
Ovom prilikom ja bih apelirala na sve članove domaćih likovnih udruga da dobro razmisle o jednom pitanju: želimo li stvarno naše kolege slabijeg imovinskog stanja gurnuti u izolaciju i onemogućiti im izlaganje na salonu, podržavajući ovakve salone koji sve više počinju podsjećati na nečiji privatni ekonomski interes, na goli biznis umjesto na kvalitetnu likovnu i vizualnu umjetnost, želimo li stvarno do te mjere srozati kriterije struke i svoje osobne, a sve samo zato da bi jedna mala elita vladajućih u domaćim udrugama održala samu sebe na vlasti, ne birajući pri tom sredstva?
Smatram da se strukovna javnost mora oštro usprotiviti ovoj praksi i zahtjevam od ULUPUH-a da ukine ovu kotizaciju umjetnicima – troškovi salona mogu se, i moraju srezati sa boljom organizacijom salona i pametnijim planiranjem, a ne da se oni prebijaju preko leđa domaćih umjetnika i dizajnera. Također apeliram na sve kolege da prestanu svojom participacijom podržavati zastarjele, umjetnicima nekorisne i pohlepne sustave, koji cinično ignoriraju realnost življenja domaćih likovnih i vizualnih umjetnika. Bez obzira što neki jako žele izlagati na tom salonu, zapitajte se što u konačnici i koga podržavate, kad podržavate plaćene, komercijalne izložbe u kojima je kriterij novca zamjenio kriterije kvalitete, kome uopće mogu biti korisne takve izložbe ?
ULUPUH ne može privatizirati domaću likovnu scenu kao neki svoj privatni posjed, te ne može i ne smije postaviti zid ekonomskih interesa između domaćih umjetnika, dizajnera i njihove publike, stoga će se pravila zagrebačkog salona morati pod hitno mijenjati, ukoliko ta manifestacija želi zadržati bilo kakav i najmanji privid stručnosti i kompetencije u našem javnom kulturnom prostoru.
Akademija-Art.hr
03.04.2011.
