Krešimir Nemec: Krleža i Andrić – poredbena analiza

Tekst i foto:: Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com

 

Poetika, relacije, karakteri, ideologija, identitet…

   
ZAGREB – U povodu 30. obljetnice smrti Miroslava Krleže i 50. obljetnice dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću predavanje je održao akademik Krešimir Nemec. Bilo je to u četvrtak, 6. listopada, u dvorani Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,

Strossmayerov trg 14. Uvodnu riječ dao je akademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Vezavši ga uz dvije obljetnice i dva književnika  Krešimir Nemec je svoje predavanje nazvao Krleža i Andrić – poredbena analiza

– međusobne relacije

– karakter/temperament

– ideološke i političke pozicije i implikacije

– identitetske posebnosti

– društvene pozicije

– poetičke/stvaralačke moduse

Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo – dva potpuno odvojena svijeta. (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, 1985)

Krleža mi je bio najdraži pjesnik, prije nego sam upoznao Ivu Andrića. Danas mi je ljubav i štovanje prema obojici razdijeljena. Obojica su veliki talenti, ali s velikom razlikom: što Andrić mrzi viku i suvišno gomilanje riječi, dok Krleža udara u talambase i komponira cijele orkestre da kaže jednu- dvije misli. (D. Prohaska, 1919)

Predavanje su sa veikim zanimanjemo slušale:Julijana Matanović,Sanja Nikčević,Maša Kolanović i Miroslava Vučić

Međusobne relacije

Pak što onda hoće danas ti ljudi, nacionalni revolucioneri? Što viču po tom plesnivom literarnom magazinu jednu poderanu dekorativnu laž, iskonstruisanu po inozemnim uzorima i prebojadisanu crveno-modro-belo, laž svih evropejskih nacionalističkih epoha, laž nacionalnog heroizma. Što hoće ti nacionalni heroji u tom literarnom magazinu i tko su ti današnji razarači, koji su pod staru zgradu podmetnuli papirnate bombe, te je razaraju i grade novi hram, beo i mramoran. /…/ Oni proklinju tu dekadentsku zarazu u našoj književnosti i propovedaju besne gestove Srđe Zlopogleđe, Marka i Miloša i proklinju beskrvnost i ruše magazin i ziđu hram za osvetu Kosova.

Propoveda se nova borbena etika, uštrcavaju se herojski serumi, zvekeće se mačem i mamuzama, a zaboravlja se, da je sve to galama vašarska i da je taj nacionalizam laž i fraza, kao što je laž i fraza naš dekadentski l’art pour l’artizam i kao što su laž i fraza svi oni nizovi sarkofaga, pokojnih heroja i akademika u grobnici. Sve je laž i sve je fraza! (M. Krleža, Hrvatska književna laž, 1919)

– Grof Ciano, u čiju je počast danas priređen takozvani visoki lov, imao je u toku lova veliki uspjeh: sam je ubio 64 zeca i 7 jelena. U isto vrijeme dok je obavljen lov na visoku divljač, u kojem je s uspjehom učestvovao i g. dr. Milan Stojadinović, članovi pratnje grofa Ciana i dr. Stojadinovića lovili su sitnu divljač: zečeve, fazane, lisice itd. U ovoj grupi nalazio se i g. Ivo Andrić, pomoćnik ministra inostranih poslova i književnik, autor melankoličnih stihova Ex Ponto. (M. Krleža)

– Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac (…) Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje? Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom je drhtao kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. (J. Vaništa, Skizzenbuch, 2010, str. 149)

– Sanjao sam Ivu Andrića. Govorio je kako moji postupci nikada nisu bili korektni, da sam se nepristojno ponašao cijelog života. Govorio je tonom učitelja koji se obraća lošem đaku. Šutio sam, nisam odgovarao, nisam se ponio kako sam morao. Ponio sam se mizerno. (Ibid., str. 187)

Neukusno je, a meni to i smeta, što se čitaoci, pa i književni kritičari tabore i prepiru oko toga ko je veći pisac: Krleža ili Andrić? Nismo mi dva fudbalska tima s podeljenim navijačima. /…/Malograđani su pronašli dvojicu "literatora", da upotrebim omiljeni izraz Dostojevskog, pa se pregone i udaraju u svakojake gluposti. Po našem mišljenju tu se najmanje govori o književnim stvarima…u pitanju su, da još jednom kažem, puki prohtevi malograđanske inteligencije. Ne znam pouzdano, ali sve nešto mislim da će posle smrti nas dvojice biti još više gluposti oko toga. U nekom smislu to bi moglo da poprimi još ružniji oblik. Sva je sreća da ću biti mrtav… (I. Andrić)

Zašto samo jedan od nas, zašto ne i obojica? Nećemo, valjda, jedan drugog izazvati na dvoboj. A kakav je naš svet, on bi bio sretan tek onda kad bi se to desilo. /…/ Neka ljudi o nama dvojici misle što god im je drago, ali bolje je da umesto Krleža ili Andrić kažemo Krleža i Andrić. (I. Andrić)

Krleža: kolerik, ekstrovertiran, snažne volje, voli prepirke, vodi polemike, voli biti u centru književnoga života, lider, arbitar; pokreće časopise, piše proteste, negira tradiciju, daje lekcije, presuđuje, društveno angažiran; dominantan, smatra da je uvijek u pravu, škrt na komplimentima, netaktičan; sebe vidi kao organizatora koji mijenja stvari i ispravlja – Vita activa

Andrić: melankolik, introvertiran, depresivan, ozbiljan, uvijek u grču, pedantan, temeljit; snagu koncentrira na svoju unutrašnjost, na autoanalizu; osamljen, odmjeren, živi u svome svijetu u koji je teško ući; mudrac, filozof, odmjeren u svakoj gesti; voli se prikazivati kao žrtva i patnik, ima često osjećaj krivnje; rado navlači masku, čovjek-školjka – Vita contemplativa

Wiesner o Andriću: Odviše bez energije, da bi pisao duge članke. Kratak kao prolaznost avanturističke ljubavi. Princ bez dvorca, paževa i princeze. Zimi se nadiše kavanskog zraka, da bi se u proljeće liječio dahovima razbujalih livada. Nesretan kao svi artisti. Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost

Andrić: hibridni identitet, pozicija između ili iznad svake jednoznačnosti, iskustvo razlike, težnja za kulturnom simbiozom, identitetska mimikrija

Krleža: identitetska jasnoća (?), hrvatstvo (?), jugoslavenstvo (?),

Dionizijski modus stvaralaštva – ekstatičnost, nemir, nesputanost, obilje, neobuzdanost, antiformativnost, turbulentnost, stalna mijena, strastvenost, neumjerenost, afektivnost

Apolinijski modus stvaralaštva – razumska samokontrola, harmonija, odmjerenost, jasnoća, razbor, jasna svijest, spokojnost, potraga za nekim višim smislom, istinom i trajnim redom

Poetički i stvaralački modusi

U prvi hip, pošto se je zavjesa digla, mora da je Ritam boja i linija i ploha i tonova toliko silno intenzivan, da se ne razabire ništa. Na sceni kovitla se kaos neodređenih oblika. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni. Tek onda počinje ta magla misteriozne životnosti da se rasplinjuje, pa se već razabira sijaset platnenih čadorova, ozbiljne sjene kestenova, plamenovi kumeka pečenjara, crvene kolovoske zvijezde što padaju, bujice crvenih lica, zmijuljaste geste, pokliči, rakete, bengalske vatre, polutmina i vino što se isparuje u ružičastim parama opijajućiživce (…) Iza scene zvone tamburaški korovi. Ne jedan. Niti dva. Bezbroj tamburaških zborova, pa sve to buja u praživotni ekstatični zanos, koji prijeti da će se pretalasnuti i poput potopa zaliti cijelo to Sajmište i Kraljevsko veselje. Ta je intezivnost za cijele igre sablasno prenapeta, te se čini da sve to pleše negdje na jednom strašno visokom užetu. I sve će to pući. I pasti u crno.

Ljudi koji popisuju zaostavštinu iza pokojnika koji je još pre dva dana bio tu, živ kao što su i oni sada, imaju neki naročit izgled. Oni su predstavnici pobedničkoga života koji ide svojim putem, za svojim potrebama. Nisu to lepi pobednici. Sva im je zasluga u tom što su nadživeli pokojnika. I kad ih čovek ovako sa strane posmatra, izgledaju pomalo kao otimači, ali otimači kojima je osigurana nekažnjivost i koji znaju da se sopstvenik ne može vratiti ni iznenaditi ih na poslu /…/

Kad ih čovek tako gleda i sluša, sve se u njemu i nehotice okreće od života ka smrti, od onih koji broje i prisvajaju ka onom koji je sve izgubio i kome više ništa i ne treba, jer ni njega nema.

Tako će urlati plameni vjetar jednoga dana

nad piramidom mrtvih domobrana,

i crni će stjegovi crveno liznut ko gorući jezici.

Okna će samrtno blijedih kuća planut ko luđačke oči,

a vatrena nebeska kiša u mlazu

na grad će da se toči.

Sverazorni će ritam po ulici da ori:

gori! Gori!

Kugla nebeska gori!

Andrić:

Ja blagosivljem, a sjen mojih dlanova pada na svijet.

Zašlo je sunce i miso o Bogu, i ostavili me sama.

Umor, i zadah prašine.

Veče. Meni se čini da je ovo čas kad ću kao ptica koja ima nerazumljiv pogled,

odletjeti, zajedno s vriskom sa svijeta.

– Krleža – društvena morfologija: klase, moćnici, sukobi, revolucije, sućut prema poniženima, kritika malograđanštine

– Andrić – egzistencijalna eshatologija: patnja, grijeh, zlo, spasenje, zadnja pitanja, vječnost

Književni znanstvenik i redoviti sveučilišni profesor akademik Krešimir Nemec rođen je 1953. u Županji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1977., magistrirao 1981., a doktorirao 1985. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposlen je od 1979. u zvanju asistenta, zatim docenta (1986.), izvanrednog profesora (1991.) i redovitog profesora (1996.) Godine 2001. izabran je za redovitog profesora u trajnom zvanju. Od 1986. do 1988. bio je predavač hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu Ruhr u Bochumu.Kao gost predavao na Sveučilištu Humboldt u Berlinu (1999.) i na Sveučilištu u Klagenfurtu (2004.-2005.).

Krešimir Nemec je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2008. godine i član predsjedništva Hrvatske akademije od 2011. godine. Član je Društva hrvatskih književnika, PEN-a i Hrvatskoga filološkog društva. Uređivao je časopise "Most", "Encyclopaedia moderna" te književnoteorijsku biblioteku "L" Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sada je glavni urednik Akademijina časopisa "Forum" i član uredništva časopisa "Fluminensia".

Akademik Krešimir Nemec je priredio za tisak brojna djela hrvatskih pisaca (Kozarac, Šenoa, Kovačić, Andrić, Krleža, Zagorka, Desnica, Novak). Objavio je više od sto pedeset znanstvenih radova u domaćim i stranim književnim časopisima. Objavljene knjige: Pripovijedanje i refleksija, Osijek, 1988., Vladan Desnica, Zagreb, 1988., Med literarno teorijo in zgodovino, Ljubljana,1990., Der kroatische Roman der achtziger Jahre, Zagreb, 1990., "Večernji akt" Pavla Pavličića i "Mor" Đure Sudete, Zagreb, 1994., Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća, Zagreb, 1994., Tragom tradicije, Zagreb, 1995., Antologija hrvatske novele, Zagreb, 1997., Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Zagreb, 1998., Mogućnosti tumačenja, Zagreb, 2000., Leksikon hrvatskih pisaca (ur.), Zagreb, 2000., Hrvatski pripovjedači (ur.), Zagreb, 2001., Povijest hrvatskog romana do 1945. do 2000. godine, Zagreb, 2003., Putovi pored znakova. Portreti, poetike, identiteti, Zagreb, 2006., Čitanje grada. Urbano iskustvo u hrvatskoj književnosti, Zagreb, 2010.

Akademija-Art.hr
08.10.2011.