Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912-959) u svom djelu “O upravljanju carstvom” (“De administrando imperio”) napisao je o dolasku Hrvata u današnju domovinu sljedeće: “Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero braće – Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari… Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva.” Car Konstantin VII. Porfirogenet također navodi, da su Hrvati došli u današnju domovinu početkom 7. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Bizantsko Carstvo je računalo da će Hrvati nakon što im pomognu u izvršenju njihovih planova, nestati s vremenom kao što su nestali i njihovi prijašnji saveznici, ali su se grdno preračunali.Za razliku od Bizanta, Sveta Stolica nije podcijenila nego je pravilno prosudila mogućnosti hrvatskog naroda. Tako su u papinskom ljetopisu “Liber Pontificalis” zabilježeni prvi kontakti i veze između pape i Hrvata. U njemu je zapisano da je papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina, kako bi platio otkupnine za zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika. Opat Martin je zahvaljujući pomoći hrvatskih vođa putovao Dalmacijom, te je ujedno “snimao” situaciju za uspostavu stalnih odnosa. Hrvati će ubrzo nakon doseljenja prihvatiti kršćanstvo zahvaljujući Svetoj Stolici, koja je obavljala pokrštenje po uputama iz bule mudrog pape Grgura I. Velikoga, koji je zagovarao da se primjenjuju nauci prave vjere običajima pučkog poganskog vjerovanja. Pa tako papa Grgur I. Veliki između ostalog navodi: “ne uspinjemo se skokom na vrhunac jedne gore, nego pomalo, korak po korak… U prvom redu treba izbjegavati rušenje hramova idola; dovoljno je oboriti idole, a onda svetom vodom blagosloviti hramove i u njih staviti svete moći… Ako su hramovi dobro građeni, dobra je i korisna stvar da prijeđu iz službe demonizma u službu pravoga Boga; jer narod, vidjeći tako preobražena svoja stara svetišta, po svojoj će navici biti sklon dolaziti onamo i štovati pravoga Boga…”.
Dvije Hrvatske kneževine
Ime Hrvat, koje je vjerojatno iranskog podrijetla, spominje se prvi put u 2. Ili 3. st. po Kristu kraj Azovskog mora. Otud su preselili Hrvati u južnu Poljsku oko Krakowa gdje se nalazila tzv. Bijela Hrvatska, a zatim je 630. većina zauzela zapadno Podunavlje i dio Balkanskog poluotoka. Tu su Hrvati pokorili ili asimilirali ilirsko-keltska, pomalo već romanizirana plemena, oslobodili se od Avara i na području bivše rimske provincije Dalmacije ustrojili jednu, a na području Panonije drugu svoju kneževinu. Prvu nazivamo Primorskom ili Dalmatinskom, a drugu Panonskom ili Posavskom Hrvatskom. Osim spomenutog prostora naselili su Hrvati i današnju južnu Dalmaciju, pa područje danasnje Hercegovine i Crne Gore koju povijesni izvori nazivaju Crvenom Hrvatskom, zatim Bosnu, Istru, današnje slovenske zemlje, južnu Mađarsku, ali se nisu na svim tim rubnim prostorima održali. Staro romansko pućanstvo povuklo se u bizantske gradove i otoke, npr. Split, Zadar, Trogir, Rab, Osor, Krk, a ilirsko-romansko u planine gdje su kasnije bili poznati kao Vlasi – stočari. Tu su Hrvati naslijedili bogatu rimsku kulturu, građevine, ceste, ali i crkvenu organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima. Uskoro su prihvatili i kršćanstvo, uglavnom sa Zapada i postali dionicama rimske i zapadno-kršćanske civilizacije.
Potkraj 8. st. spominju se prve hrvatske oblasti. Godine 812. Franci (Karlo Veliki) i Bizant dijele interesne sfere, pa Hrvati pripadaju Franačkoj, a gradovi uz more Bizantu. Posljedica te podjele je ustanak Ljudevita (Ludovik), kneza Posavske Hrvatske koji se digao protiv franačke države (818.1, a Borna, knez Primorske Hrvatske podržavao je Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit odbio desetak franačkih vojski i pobijedio Bornu. Bio je to prvi međuhrvatski sukob, koga su, kao i višegodisnje ratovanje opisali kroničari u Franačkoj kronici. Tako su Hrvati prvi put stupili na političku pozornicu Europe s dvije svoje kneževine.
Nezavisna Kneževina Hrvatska 879.
Poslije sloma Ljudevitova ustanka (823.) Posavska Hrvatska više nije ojačala. Težiste hrvatske državnosti preneseno je na Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku gdje su Hrvati podigli i svoje prve lučke gradove (Šibenik, Biograd, Nin), izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice (Knin, Bijaci). Među knezovima istiću se Trpimir (845.-864.), Domagoj (864.-876.) i Branimir (879.-892.). Prvi je uspješno ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski red u Hrvatsku, izdao prvu povelju u kojoj se spominje kao prvi hrvatski knez (Dux Chroatorum). Drugi je žestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s Francima osvojio Bari u Italiji od Arapa, a treći, Branimir, uspostavio odlične odnose s papom i od njega dobio 879. priznanje Hrvatske kao samostalne države – prve u povijesti Hrvata. U njegovo doba su Hrvati Neretljani žestoko potukli Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu i tako su Hrvati ovladali istočnim, plovnim dijelom Jadranskog mora koga kasnije povijesni izvori nazivaju “našim” tj. hrvatskim morem. Za kneza Branimira došli su u Hrvatsku svećenici, učenici “slavenskih apostola” Ćirila i Metoda i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu – glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja služba božja, pišu crkvene knjige, pa je to početak pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom ili grčkom jeziku.
Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi koji ima pravo službe božje na dva hrvatska jezika, tj. na hrvatskom i gradisćanskohrvatskom u Austriji (Burgenland). Hrvatski su knezovi ostavili u kamenu upisane podatke kakvih ima malo naroda u Europi. To su poglavito natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. “pro duce Trepim(ero)” – za kneza Trpimira. Branimir je ostavio dva zapisa kao “dux Croatorum” – knez Hrvata, Višeslav posebnu krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima još zapisa i hrvatske kamene plastike, posebnih hrvatskih crkava (Nin) i drugdje.
Kraljevina Hrvatska 925.-1102.
Za vladanja Tomislava (910.-928.) Hrvatska je uz Bugarsku postala najjača država između Njemačkog Carstva i Bizanta. On je ustrojio jaku vojsku i mornaricu, pobjedio najprije Mađare i protjerao ih preko Drave. Otada je ta rijeka stoljetna granica tih dvaju naroda. Svojoj državi priklopio je Posavsku Hrvatsku izmeđ Drave, Save i Kupe koja ce se kasnije nazvati Slavonijom, tj. zemljom Slavena, Slovina. Bilo je to prvo ujedinjenje dviju hrvatskih kneževina. Kao saveznik Bizanta pobjedio je Tomislav i bugarsku vojsku, pa je dobio na upravu primorske gradove (Zadar, Split, Trogir, tzv , Bizantsku Dalmaciju) i tako zaokružio svoju državu od Jadranskog mora do Drave i od Rase u lstri do Drine. Na vrhuncu moći okrunio se Tomislav za kralja (925.), a zatim na dva crkvena sabora u Splitu sredio odnose između splitske, latinske i ninske, hrvatske biskupije i na taj način ojačao unutarnje prilike i riješio spor oko crkvenog jezika između latinaša i hrvatskih glagoljaša. Time je dobio potporu pape koji je tada bio presudan međunarodni čimbenik. Primio je u Hrvatsku protjeranog srpskog kneza carevinom (Srbija je postala kraljevinom tek 1217. godine). Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom više kraljeva od kojih treba istaknuti Držislava koji je prvi dobio krunu iz Bizanta kao kralj Dalmacije i Hrvatske (969.- 997.), zatim Petra Krešimira lV. kada je Hrvatska bila teritorijalno na vrhuncu (1058.-1074.) i Dmitra Zvonimira kada je gospodarski najviše napredovala (1074.- 1089.). Svi su oni nosili priznatu titulu kraljeva Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim gradovima, vladali plovnim putevima na moru, odupirali se i Veneciji i Bizantu. Za vladanja Dmitra Zvonimira isklesana je povelja u kamenu, tzv. Bašćanska ploća s kraljevim imenom i kraljevskom titulom koja je sačuvana. Bio je to prvi spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljaškim pismom, pa se otada računa razvoj ne samo pismenosti nego i hrvatske književnosti. Budući da je hrvatska dinastija, nazvana Trpimirovići prema knezu Trpimiru, izumrla, počela je borba za hrvatsko prijestolje. Oko Zvonimirove udovice Mađarice Jelene skupljala se mađarska stranka a oko u narodu izabranog kralja Petra narodna stranka. U tim previranjima utemeljena je i zagrebačka biskupija (1094.), mađarska vojska je upala u Hrvatsku, a u borbi je poginuo Petar kao posljednji hrvatski kralj (1097.). Međutim, zbog napada s istoka i otpora hrvatskog plemstva Mađari nisu mogli “na sablji” zauzeti Hrvatsku, nego su sklopili ugovor 1102. prema kojem se hrvatsko kraljevstvo priključuje Ugarskoj, čiji je kralj prema personalnoj uniji zajednički vladar. Otada postoji ugarsko-hrvatska drzava u kojoj su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačuvale svoju unutarnju upravu i elemente državnosti. Imale su svoje banove, potkraljeve, poseban teritorij pa su čak kovale i vlastiti novac – banovac.
Ugarsko-Hrvatska država 1102.-1526.
Ugarsko-hrvatska država bila je vrlo značajan faktor na prostoru između Njemačkog Carstva i Bizanta i konkurent ojačaloj Veneciji na moru. Zajednički su se Hrvati i Mađari odupirali svim okolnim neprijateljima, a sredinom 13. st. uspjeli su preživjeti veliku tatarsku najezdu. Poslije nje poćinju se graditi brojne utvrde, jača se domaće krupno plemstvo i proglašavaju prvi slobodni kraljevski gradovi među kojima se sve više ističe Zagreb kao gospodarsko središte Slavonije, a od 16. st. i čitave Hrvatske. Među feudalnim magnatima prednjače knezovi Krčki, kasnije nazvani Frankopanima i Šubići, kasnije Zrinski. Njihovi veliki posjedi u južnoj Hrvatskoj, prave države, bili su gotovo neovisni od kralja, a često su baš oni odlučivali o sudbini Hrvatske i čitavog kraljevstva. Od 12. st. sve se više iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva izdvaja Bosna kao posebna banovina, širi se na štetu Hrvatske i potkraj 14. st. pod Tvrtkom postaje kraljevinom (1377.). Bila je to zapadno orijentirana, katolička kraljevina koja postaje država između katoličke Hrvatske i pravoslavne Srbije. U Bosni se širi i posebna vjerska zajednica, nazvana krstjani, koju papa i ugarsko-hrvatski vladari smatraju heretičkom i često protiv nje šalju križarske vojske. Na području južne Dalmacije koju su izvori nazivali i Crvenom Hrvatskom nastaje, jača, širi se trgovinom i pomorstvom još jedna hrvatska državica. To je Dubrovačka Republika koja nastaje na mjestu antičkog Ragusija. Stoljećima ona priznaje vrhovnu vlast Bizanta, Ugarsko-hrvatske države i Turske, a zapravo je nezavisna i trguje od Levanta do Britanije. Dubrovnik je važno središte, zapravo žarište hrvatske kulture, književnosti, umjetnosti, pa je zato slikovito nazivan Hrvatskom Atenom. Kad je izumrla prva ugarsko-hrvatska dinastija Arpadovića, na prijestolje su hrvatski knezovi Šubići doveli Karla Roberta iz francuske dinastije Anjou (Anzu). Kralj Karlo i njegov nasljednik Ludovik I. slomili su hrvatsko i ugarsko plemstvo, stvorili jaku državu. Ludovik je potukao Veneciju i mirom u Zadru 1358. vratio pod svoju vlast čitavu hrvatsku obalu, te uzeo u zaštitu hrvatski Dubrovnik. Dinastičkim nasljeđem dobio je na upravu Poljsku, Litvu i tako stvorio prvu srednjoeuropsku državu od Baltika do Jadrana. Poslije njegove smrti nastaje anarhija, građanski rat u kojem jedan Anzuvinac prodaje 1409. dio Dalmacije Veneciji. Feudalnu anarhiju u Bizantu i na Balkanu iskorištavaju Turci i redom osvajaju Bizant (1453.), Srbiju, Bosnu (1463.) i Hercegovinu. Na redu su bile Hrvatska i Ugarska čije su vojske potućene na Krbavskom polju 1493. i na Mohaću 1526. godine. Uzalud su kraljevi Sigismund i Matija osnivali granicne oblasti-banovine za obranu, dobivali pomoć od pape i Habsburgovaca, turska agresija bila je nezadrživa osobito nakon pada ugarsko-hrvatskog grada Beograda (1521 .). Treba napomenuti da tada, a i kasnije u 17. st. Turcima indirektno pomaže katolička Francuska svojim napadima u Italiji i u Njemačkoj, a u pljački i osvajanjima prednjače balkanski Vlasi. I Venecija često kooperira s Turcima kako bi zauzela preostali dio hrvatske obale.
Jedina realna snaga koja je mogla kako tako organizirati obranu bili su Habsburgovci, tada vojvode austrijski i istodobno carevi Njemačkog Carstva, kraljevi španjolske. Zbog toga Hrvati 1527. biraju slobodnom voljom za svoga kralja Ferdinanda Habsburškog, brata cara Karla V. Nakon građanskog rata i otpora to su učinili i Mađari i zajedno s Hrvatima kao najugroženiji narodi iz prve crte obrane srednje Europe ušli u Habsburšku, katoličku državu koju pomažu i rimski pape. Poćela je borba na život i smrt i stogodišnji hrvatski rat za opstanak (1493.-1593.)
Hrvatska pod Habsburzima
Mohačka bitka (1526.) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića nestala smrću kralja Luja II. Otomansko se Carstvo i dalje širilo, da bi u 16. stoljeću obuhvaćalo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like. U drugoj polovici 16. stoljeća velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Otomanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedao bečki vojni stožer. Kako je Vojna krajina opustjela, u nju su naseljavani kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), te Nijemci i drugi. Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16.800 km² nazivano je “reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae” (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska je vojska doživjela svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj u bici kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja postupno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine. U 18. je stoljeću Osmansko Carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Ratu austrijske sukcesije (1741-1748) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.
Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postali predmet spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), te su dijelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. One su kasnijom podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio potpale pod austrijski dio, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije. Hrvatski narodni preporod ustao je u 19. stoljeću protiv germaniziranja, mađariziranja i talijaniziranja Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla) 1830-ih godina i kasnije, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i značajnog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i “Hrvatskoj i Slavoniji”. Nakon što su mađaroni osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. No već dvije godine kasnije Ilirsko je ime zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskom pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, i time utjecati na status Slavena u Monarhiji. Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata. Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav je stav vlasti sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu “bana pučanina” Ivana Mažuranića, Vojna Krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno postala je dijelom carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.
Hrvatska u prvoj Jugoslaviji
Bila je to nasilna odluka koju nije nikada prihvatio Hrvatski sabor i nije odobrila vecina hrvatskog naroda. Nova drzava bila je nedemokratska monarhija s prevlascu Beograda, Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskim narodima nisu priznavana nacionalna prava, odmjeravani su im veci porezi, financijski se najvise ulagalo u Srbiju, a sve vlade, ministri, generali bili su oko 90 posto Srbi. Kad su se 1927. protiv Beograda ujedinili Hrvati i hrvatski Srbi, dali su iz Beograda poticaj da se u parlamentu u Beogradu ubiju vodje hrvatskog naroda s tribunom Stjepanom Radicem na celu 1928., a iduce godine proglasena je izravna diktatura kralja i Beograda. Poceli su masovni progoni i pokoljiHrvata, pa su neki pobjegli u inozemstvo i utemeljili hrvatsku oslobodilacku organizaciju. Bili su to tzv. ustase kojima je glavni cilj bio rusenje Kraljevine SHS zapravo srpske drzave i stvaranje slobodne Hrvatske. Njihov vodja bio je Ante Pavelic. Za rusenje te drzave koja se od 1929. nazivala Kraljevinom Jugoslavijom bili su i komunisti. Odnosi u zemlji promijenili su se poslije atentata na kralja Aleksandra (1934.) koga su izveli makedonski revolucionari uz pomoc hrvatskih ustasa u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija se odvaja od Francuske i versajske Europe, skrece prema fasizmu, a unutar zemlje sve se vise progone i ubijaju Hrvati. Hrvatska seljacka stranka (HSS) dobija sve vise glasaca i 1939. prisilila je beogradsku vladu da dopusti osnivanje Banovine Hrvatske kojoj je vracena autonomija i djelimice atributi drzavnosti koju je izgubila ujedinjenjem 1918. godine. Bio je to korak prema federalizaciji drzave i rjesenju hrvatskog pitanja, ali je sve onemogucio II. svjetski rat koji je tada poceo.
Slom prve Jugoslavije
Jugoslavija je 25. 3. 1941 . pristupila Trojnom paktu, ali je uskoro uz pomoc Engleske izveden puc u Beogradu kojim je taj pristup ponisten. To je bio povod Njemackoj da uz pomoc svojih saveznika (Italija, Madjarska, Bugarska) napadne i u 12 dana rata slomi, a odmah zatim podijeli Jugoslaviju. Od Hrvatske, Bosne i Hercegovine stvorena je Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH) koju su pomagale spomenute drzave, osobito Italija koja je sebi uzela velik dio hrvatske morske obale, vise otoka i gradova. Vlast u NDH preuzeli su ustase i njhov vodja dr. Ante Pavelic. Buduci da su oni, iako manjina u Hrvatskoj uz pomoc profasistickih sila obnovili hrvatsku drzavu, imali su u pocetku potporu vecine hrvatskog naroda. Ta vecina, koja nije htjela suradnju s Njemackom i Italijom, a pripadala je Hrvatskoj seljackoj stranci dra Vlatka Maceka, ostala je neutralna. Druga, lijevo orijentirana manjina predvodjena komunistima, pocela je u Hrvatskoj borbu protiv fasizma vec 22.6.1941 . osnovavsi prvi partizanski odred u Europi. Oni su pomalo pridobijali pristase medju Hrvatima i hrvatskim Srbima i 1943. utemeljili svoju komunisticku, ali federalno utemeljenu drzavu u okviru buduce Jugoslavije. Ustaska vlast ubrzo je gubila potporu naroda jer se kompromitirala progonima Srba, zidova ali i Hrvata komunista. Poslije kapitulacije ltalije 1943. hrvatski narod masovno odlazi u partizane, pa Hrvatska uz Bosnu i Hercegovinu, te Sloveniju postaje srediste antifasisticke borbe. U Srbiji do 1944. vlast drzi kvislinska vlada i cetnici. Tada uz pomoc Rusa Titovi partizani prelaze u Srbiju, oslobadjaju Beograd i pocimaju zavrsne borbe za Hrvatsku i Sloveniju. Iako je rat u Europi zavrsio 8.5.1945. hrvatska vojska je vodila borbu jos tjedan dana u juznoj Austriji, a tada se predala Englezima koji su je, protivno ratnom pravu, izrucili Titovoj armiji. Vecina je uskoro bez sudjenja pobijena kod Bleiburga, a ostali su u marsevima smrti vodjeni po Jugoslaviji i uglavnom likvidirani. U tom “kriznom putu” najvise su stradali Hrvati, kao sto su u ustaskim logorima pretezno pogibali Srbi. Srpska je propaganda tada i kasnije visestruko povecala broj svojih zrtava, a o onima partizanskim je bilo zabranjeno govoriti, pa se tako stvorila netocna slika o toboznjoj genocidnosti hrvatskog naroda.
Druga ili socijalistička Jugoslavija 1945.-1990.
Komunisti su obecali hrvatskom i drugim pokorenim narodima da ce poslije rata imati svoje drzave u federativnoj Jugoslaviji. I doista, proglasena je federativna Jugoslavija, Hrvatska i druge republike ali nacionalno pitanje nije bilo rijeseno. Umjesto demokracije postojala je diktatura uske grupe s Titom na celu. U vojsci, policiji, diplomaciji dominirali su Srbi i Crnogorci, prohrvatski komunisti bili suodstranjeni ili likvidirani, svaka demokratska odluka bila je suspendirana, katolicka crkva progonjena a hrvatski nadbiskup Alojzije Stepinac osudjen na dozivotni zatvor. Hrvatska i Slovenija kao gospodarski najrazvijenije bile su tesko eksploatirane u korist Srbije, a zabranjivana je uporaba cistog hrvatskog jezika i svaka ravnopravnost nacija. Zbog toga je 1971. izbilo nezadovoljstvo hrvatskog naroda i Beogradu upucen zahtjev za hrvatskom drzavom, federalizacijom, promjenom ustava i dr. Bilo je to tzv. hrvatsko proljece koje je potkraj 1971 . silom uguseno, a tisuce Hrvata pozatvarano, ubijeno ili rastjerano u emigraciju. Tito je morao popustati srpskoj vecini u vlasti i vojsci, ali je ipak 1974. Dao izglasati Ustav kojim se svaka republika smatra drzavom sa svojim granicama. Poslije Titove smrti (1980.) pocinje unutarnji raspad Jugoslavije. Srpska akademija nauka (SANU) donosi 1986. program Velike Srbije, tzv. Memorandum kojim zeli ujediniti sve Srbe u jednoj drzzavi. Kad je 1987. sekretarom srpske Komunisticke partije postao Slobodan Milosevic pocinje provodjenje tog programa u djelo i politicki i vojnom silom, tj. srbiziranom Jugoslavenskom armijom.
Neovisnost i Domovinski rat
Kad se 1990. raspala jedinstvena Komunisticka partija Jugoslavije, omoguceni su demokratski izbori u kojima je u Sloveniji i Hrvatskoj odbacen komunisticki sustav. U Hrvatskoj je pobijedila na izborima Hrvatska demokratska zajednica s dr. Franjom Tudjmanom na celu i odmah proglasila nezavisnu Hrvatsku. Tome su se protivili Srbi s Milosevicem na celu, a prije toga su odbacili hrvatsko-slovensku ponudu za konfederaciju Jugoslavije. Jugoslavenska, zapravo srpska armija napala je u ljeto 1991. Sloveniju, a odmah zatim i Hrvatsku protiv koje su pobunili i naoruzali hrvatske Srbe. Hrvatski narod, iako nenaoruzan, pruzio je zestok otpor, mjesecima branio Vukovar, Dubrovnik,Gospic i druge gradove koji su bili zestoko bombardirani, sela spaljivana, ljudi protjerivani i ubijani. lako su zauzeli cetvrtinu Hrvatske, Srbi su vidjeli da nece lako svladati Hrvatsku, pa su potkraj 1991 . pristali na posredovanje Ujedinjenih naroda. Uz potporu Njemacke i nekih srednjoeuropskih drzava priznata je 15.1.1992. Hrvatska kao samostalna drzava, ali je morala primiti 15 tisuca vojnika UN koji su trebali cuvati mir i razoruzati Srbe u Hrvatskoj koji su uz pomoc Srbije i Jugoslavenske armije izvrsili velike pokolje po Hrvatskoj, unistili na tisuce sela, srusili sve katolicke crkve u krajevima koje su okupirali, etnicki ocistili sva hrvatska podrucja, proglasili tzv. Republiku Srpsku krajinu i na stotine tisuca Hrvata protjerali. U travnju 1992. je Jugoslavenska armija koja je protjerana iz Slovenije i Hrvatske otisla u Bosnu i Hercegovinu gdje su se pobunili domaci Srbi-cetnici i zajedno s njom poceli opce napade na Hrvate i Muslimane izvrsivsi iste zlocine kao i u Hrvatskoj. Prvi su otpor pruzili tamosnji Hrvati koji su se organizirali u svoju drzavu nazvanu Herceg-Bosna i zastitili velik dio hrvatskog ali i muslimanskog naroda i teritorija, osobito Mostar, Hercegovinu, Bihac i Sarajevo gdje su borbe trajale sve do sporazuma u Daytonu u studenom 1995. godine. Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala 176. clanicom UN, a potkraj svibnja iste godine je Hrvatska vojska oslobodila od cetnika Dubrovnik i okolicu koji su takodjer tesko stradali od srpskih nasilja i razaranja teskim oruzjem. Jugoslavenska armija se 30.9. povukla s najjuznije tocke Hrvatske, s rta Ostro i Prevlake. U pocetku 1993. hrvatska je vojska u brzoj akciji oslobodila Maslinicko zdrilo nedaleko Zadra i opet povezala kopnenim putem sjevernu i juznu Hrvatsku.
Buduci da su i Hrvati i Bosnjaci u Bosni i Hercegovini ugrozeni od Srba-cetnika, prekinuli su medjusobne sukobe i uz pomoc SAD potpisali 17.3.1994. u Washingtonu nacelni sporazum o federaciji Hrvata i Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i konfederaciji te federacije s Republikom Hrvatskom. U zajednickim akcijama oslobodili su Hrvati i Bosnjaci dio zapadne Bosne tijekom 1994. i 1995. godine i stvorili uvjete za velike operacije hrvatske vojske zvane “Bljesak” koja je pocetkom svibnja 1995. oslobodila veliko podrucje Zapadne Slavonije, a zatim u kolovozu iste godine u samo nekoliko dana je nova, dobro obucena i naoruzana , Hrvatska vojska oslobodila u akciji “Oluja” ostali dio tzv. Srpske krajine s Kninom, Petrinjom, Glinom i drugim hrvatskim gradovima. Poslije “Oluje” i pobjedonosnih akcija hrvatske vojske u zapadnoj Bosni (Drvar, Jajce) ucvrscena je hrvatska drzava i priznat joj je polozaj regijske sile. To je omogucilo uspjesne pregovore u Erdutu gdje je 12. studenog 1995. potpisan Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja (oko 4,6 posto hrvatskog teritorija) kao i medjunarodne pregovore u Daytonu u SAD koji su zavrsili potpisivanjem u Parizu 14. prosinca iste godine. Oba ta sporazuma najavili su mirno rjesavanje sukoba u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini. Tijekom 1 996. nastavljeno je smirivanje, osobito u Podunavlju kamo su dosle medjunarodne snage s americkim generalom J. P. Kleinom (UNTAES) koje imaju zadatak da do sredine 1997. provedu izbore i sjedine te od Srba okupirane krajeve (Baranja, istocna Slavonija i zapadni Srijem s Vukovarom) matici-zemlji Republici Hrvatskoj. Ona je mirnom rjesenju tog balkanskog sukoba dala veliki doprinos i zato je 25. travnja primljena u Vijece Europe, ali je taj cin potvrdjen tek 8. studenoga 1996. godine. Prije toga je Republika Hrvatska ucinila jos jedan korak kad je 23. Kolovoza 1996. potpisao Predsjednik Republike dr. Franjo Tudjman, sporazum o medjusobnom priznanju sa S.R. Jugoslavijom. Tim cinom je Srbija sa S. Milosevicem na celu zapravo priznala vojnicki poraz, morala se odreci svojih velikosrpskih planova, ali i stvaranja neke nove, trece Jugoslavije. U sklopu toga Republika Hrvatska vodi i dalje diplomatsku i politicku akciju kako bi joj priznali polozaj zapadnoeuropske, a ne istocnoeuropske, balkanske drzave. Takav joj status potvrdjuje njena cjelokupna povijest sve do 1918. godine, do neprirodnih i nehistorijskih integracija kakve su bile one u obje Jugoslavije. (Izvor: Raskrizje.com)
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran
