Kontrolira 180 milijuna kuna za obnovu zgrada

 Foto: Jutarnji.hr

 

 

 

 

Drveni neboder osmerokatni je toranj na zagrebačkom Iblerovu trgu. Osim što su na njegova tri kata smješteni poslovni prostori, a na preostalih pet živi 40-ak stanara, taj je neboder i jedno od najzaštićenijih kulturnih dobara u metropoli – 50-ih godina prošlog stoljeća gradio ga je ugledni hrvatski arhitekt Drago Ibler, a njegovo djelo jedno je od ključnih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture.

Usprkos tome, zgrada je posljednjih godina u jako lošem stanju. Otpadaju i prozori i dijelovi balkona, krov je prilično devastiran, a zbog svega toga zgrada je ograđena skelom, tzv. zaštitnim tunelom. Da nije tako, šetnja Iblerovim trgom doista bi bila opasna po život prolaznika.

Vladimir Maras predstavnik je stanara u Drvenom neboderu. Posljednjih je dana prilično iscrpljen. Osmu godinu zaredom pokušava uime svih stanara i poslovnih prostora dobiti sredstva iz spomeničke rente i napokon obnoviti taj spomenik kulture. Čini se, i ovaj put će njegov pokušaj biti neuspješan.

To je samo jedan od tisuća primjera u Zagrebu koji upozorava na upitnu učinkovitost sustava obnove spomenika kulture modelom nazvanim Spomenička renta. Riječ je o ubiranju prihoda od svih gospodarskih subjekata, obrta, trgovina, ugostitelja koji svoje djelatnosti obavljaju u zaštićenim zgradama, odnosno nepokretnim kulturnim dobrima, kako bi se taj novac jednom poslije, kroz gradski proračun, ulagao u obnavljanje spomenika kulture.

 

 

Problem je međutim što više tisuća zagrebačkih obrta i poduzetnika plaća tu naknadu, koja im je zapravo golemi trošak, a na godišnjoj se razini obnavlja zanemariv broj zgrada.

Plaća se po broju kvadrata, od 1 do 7 kuna po kvadratu mjesečno, ovisno o lokaciji. Za omanje kafiće u novogradnjama uz Vukogradsku to znači i po nekoliko tisuća kuna godišnje.

Oni koji se i odluče prijaviti na natječaj kako bi objekte u kojima rade i žive obnovili moraju potrošiti stotine tisuća kuna da bi na natječaju na kraju uglavnom bili odbijeni. Upravo je Drveni neboder takav primjer.

– Potrošili smo stotine tisuća kuna iz zajedničke pričuve da stručnjacima platimo izrade projekata, svako malo naručuje se ispitivanje statike, prikupljamo dokumentaciju, plaćamo troškovnike vrijedne više od 10 tisuća kuna… Sve kako bismo uopće imali pravo pristupiti javnom pozivu za dodjeljivanje sredstava spomeničke rente. Ali svake godine ista priča. Odbijenica za odbijenicom. Sredstva za spomeničku rentu, nažalost, uplaćujemo redovito – kaže predstavnik stanara Maras i dodaje da ima sličan predosjećaj i za ovogodišnju raspodjelu sredstava.

– Sedam godina pokušavamo, javljamo se na natječaje, molimo, marljivo prikupljamo potrebne papire, štedimo, plaćamo veće iznose za pričuvu, ali ništa. Nismo prioritet. Iz godine u godinu obnavljaju se neke druge kuće, neki drugi prostori. Vjerujem da ćemo, kad dođu rezultati nedavno raspisanog natječaja, i osmi put biti zakinuti – kaže Maras.

No on je tek jedan u nizu zakinutih. Zvuči nevjerojatno, ali svake godine 4500 fizičkih i pravnih osoba uplaćuje naknadu za spomeničku rentu, a pravo na povrat sredstava za obnovu stambenih i poslovnih zgrada godišnje ostvaruje samo njih 20-ak!

Tim tempom, pet do šest tisuća zaštićenih zgrada i objekata koje, kako naši sugovornici u gradskoj upravi tvrde, treba održavati zapravo nikad neće u potpunosti biti obnovljeni, a mnogima prijeti i znatno gora sudbina – totalna devastacija.

– Nikad nismo radili ni financijsku ni vremensku projekciju za obnovu svih naših spomenika. Bio bi to predepresivan podatak – kaže naš sugovornik iz Grada.

Posljednji natječaj raspisan je 24. ožujka. Već iz samog poziva vlasnicima kulturnog dobra za korištenje sredstava spomeničke rente vidljivo je da će se obnoviti jako malo spomenika, ali i da svi nemaju jednake šanse da dobiju sredstva. Zapravo, neki šansu, iako ulaze u sustav naplate spomeničke rente, i nemaju. Nije dakle bitno padaju li prozori na glave prolaznika u širem centru grada, već to da se kulturna dobra moraju nalaziti u tzv. zoni A. To i procjena Zavoda za zaštitu spomenika kulture na čelu s pročelnikom Silvijem Novakom jedini su kriteriji za dodjelu naknade, odnosno financijske potpore za građevinske zahvate.

 

 

Pročelnika i njegov zavod dosad su pratile afere poput oštećenog Meštrovićeva reljefa na Trgu bana Jelačića i dvostruko preplaćene restauracije Ustavnog suda. Kao što je otprije poznato, restaurator Radivoj Vojičić podigao je kaznenu prijavu protiv Novaka zbog navodnog “niza koruptivnih radnji”. Zbog afere s oštećenim reljefom Novak je bio smijenjen, ali je vrlo brzo napredovao i gradonačelnik Milan Bandić ga je postavio za pročelnika Zavoda. Tako će najmoćniji čovjek u gradu po pitanju spomenika kulture i ove godine odlučiti koji će objekti biti obnavljani i za koliko novca.

Mnogi suradnici i poznanici žale se kako su Novaku često draža dugonoćna druženja od ozbiljnog rada na gradskim problemima. Često ga se može vidjeti u izuzetno opuštenoj atmosferi na potezu od Dolca do stana u Novoj vesi.

Za sada je poznato da će 19 milijuna kuna biti podijeljeno na 20-ak objekata, i to samo na one zgrade koje se nalaze na Gornjem gradu, Kaptolu ili u Preradovićevoj, Gajevoj, Petrinjskoj, Palmotićevoj, Tomićevoj, Frankopanskoj, Masarykovoj, Teslinoj, Amruševoj, Kačićevoj, Varšavskoj, Jurišićevoj, Berislavićevoj, Boškovićevoj ili Hebrangovoj ulici.

Prema podacima koje nam je ustupio Gradski ured za graditeljstvo i prostorno uređenje, od 2005. godine, dakle od početka provedbe programa, obnovljeno je 95 objekata. U ovom trenutku izvode se radovi na 14 objekata, uskoro se očekuje početak radova na još sedam. Traje i priprema izvršenja spomeničke rente za 2011. godinu za 25 objekata, i upravo se provodi spomenuti natječaj za 2012. Dakle, kao što i službeni podaci govore, sredstvima spomeničke rente obnavlja se vrlo malo.

Spomenička renta definirana je Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji propisuje “ubiranje prihoda na temelju gospodarske uporabe nepokretnih kulturnih dobara”.

No to se ne odnosi samo na pojedinačno zaštićene objekte, tj. na same spomenike kulture, već i na sve one objekte koji se nalaze na području kulturno-povijesnih cjelina.

To znači da ako se, primjerice, nalaze u širem centru Zagreba, rentu moraju plaćati i vlasnici gospodarskih objekata koji posluju u upravo sagrađenim zgradama koje ne nose oznaku spomenika. Apsurdno? U gradskoj upravi smatraju da nije.