Kontakt T-T – Kontakt Taktilnosti Tekstura


Alida Mezić

 

Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb

Kontakt T-T
Kontakt Taktilnosti Tekstura
Od 30. 09. (u 19.00 sati) do 11. 10. 2010.

 

Koncept: Vesna Kolobarić

Kustos: Vladimir Rismondo ml.
Izlažu: Staša Čimbur, Nada Došen, Ruža Hodak, Vesna Kolobarić, Eta Linčir, Alida Mezić, Ivan Midžić, Studio I-GLE (Nataša Mihaljčišin i Martina Vrdoljak Ranilović), Renata Svetić

Došen Midžić

Nastala na inicijativu Sekcije za tekstilno stvaralaštvo ULUPUH-a, odnosno njene članice Vesne Kolobarić, izložba ispituje sličnosti i razlike u tretiranju i obradi tekstila i metala kao dva naizgled oprečna materijala. Na sudjelovanje su tako, uz dizajnere tekstila pozvani modni dizajneri s jedne i oblikovatelji nakita s druge strane, uz napomenu da u svojim radovima oponašaju svojstva materijala onih drugih. Nastali su tako tekstilni objekti i odjeća koji svojom konstrukcijom, teksturom i taktilnim svojstvima nalikuju metalu oponašajući njegovu krutost, čvrstoću ili sjaj, a s druge strane nakit savijen i „drapiran“ poput najfinije tkanine…

Eta Lincir

Kao što nas podučava Olga Mihajlovna Frejdenberg, metafora je ključno obilježje jezika u cjelini, pa tako i svekolikog umjetničkog izražavanja. Zašto? Zato jer je tek kroz prizme jezika i umjetničkog rukotvorstva moguće dokučiti suštinu onoga što nas razdvaja u odnosu na druga bića, a metafora – dodaje Frejdenbergova – predstavlja samu srž svih oblikovnih umijeća, što uključuje i jezik. Metaforu ćemo, dakle, za ovu priliku definirati kao mogućnost da se jedna pojava imenuje (oblikuje) u terminima (metričkim odnosima) druge pojave, što konačno vodi shvaćanju da neke pojave u jeziku ne moraju (a možda i ne mogu) imati fiksni identitet. Ova se, načelno umjetnička karakteristika metaforizacije stvarnosti širi na sve naše djelatnosti, pa u istom kontekstu vrijedi i pretpostavka da je cjelokupna čovjekova spoznajna aktivnost utemeljena na principu koji nazivamo „kao da“. Zaista, djeca se primjerice igraju igara poput „školice“ koje kao da su cjelina svijeta, a znanstvenici, opet, zamišljaju znanost kao da je stablo, s korijenjem u tradiciji, deblom u prevladavajućoj znanstvenoj paradigmi, te granama koje simboliziraju pojedinačne znanosti. To „kao da“ zapravo je temeljem svakog mišljenja jer smo nove i nepoznate nam pojave vazda u mogućnosti predstaviti sebi u terminima onih starih, već poznatih nam pojava.


I-GLE

Umjetničko stvaralaštvo počiva na istim premisama obzirom da je – vratimo li se ponovo Frejdenbergovoj – utemeljeno na našoj sposobnosti da stvari i pojave „metaforički“ premjestimo s jednog mjesta i medija na drugo mjesto, odnosno u drugi medij. Metafora u jeziku čuva temeljno sjećanje na sam proces premještanja, pa, kad antički pjesnik govori o željeznom šljemu neba, onda misli kako je nebo zapravo neprobojna polulopta iskovana s ciljem da nas odijeli od drugih razina stvarnosti. Pritom je važno primijetiti kako – premještajući pojavu neba u termine željeznog oružja – pjesnik stvara stanje slike. Slika je sastavljena od dvije jasno razdijeljene predstave između kojih se razastire kontinuirani, nerazdjeljivi prostor međusobne privlačnosti, analogije ili metaforičkog pripajanja. Isti prostor metaforizacije nalazimo i u kamenoj materiji unutar koje se ugnijezdio prikaz ljudskog tijela: lik se metaforički pojavljuje u terminima kamena, a, kao što nas je naučio još Michelangelo, tijekom izrade lika važno je ne zaboraviti na kvalitativni integritet kamena.

Renata Svetić

Samo tako, naime, u istovremenosti i paradoksalnoj nedjeljivosti dvaju identiteta metafora ostaje prisutna. A s njom i spoznaja. Na kraju ali ne i posljednje, sličnu ćemo dvojnost identiteta mjestimično pronalaziti i u tkivu medija umjetničkog izražavanja. Tko, recimo, ne poznaje znamenite Elginove mramore, one bezvremene figure koje je engleski aristokrat skinuo s Partenona i dopremio u London?  Njihova je kamena materija – a posebno dijelovi koji prikazuju draperije – s tipično antičkom prijetvornošću obrađena tako da  podsjeća na materiju vode, a, kako znamo, materijali su također mediji. Ili, možda još bolji primjer, tkogod je vidio najbolja ostvarenja njemačkog srednjovjekovnog zlatarstva na trenutak će pomisliti kako je majstor pred očima imao predodžbu čipke, a ne metalnu površinu.

Ruža Hodak

Je li sve ovo doista bitno za određivanje umjetničkosti umjetničkog djela? Konačan odgovor valjda nitko ne može dati, ali jedno je sigurno: gledamo li na problem s razine fenomena, bit umjetničkog djela biva u tome da ono nije samo to što jest, već, sasvim metaforički, istovremeno može biti i drugo. Ovdje posredno dolazimo do nešto suvremenije ilustracije gore navedenih stavova, a s njom i do razloga nastanka našeg teksta. Naime, nekoliko ULUPUH-ovih sekcija odlučilo je pokrenuti projekt pod naslovom „KONTAKT T-T“ – „KONTAKT TAKTILNOSTI TEKSTURA“, s ciljem preispitivanja mogućnosti metaforizacije medija. Tako su kreirana pravila prema kojima sudionici projekta oblikuju tekstilne objekte koji se na ovaj ili onaj način referiraju prema obradi metala, odnosno metalne objekte koji metaforiziraju proces tkanja, ili pak, spojeve procedura obrade tkanih i metalnih elemenata. Rigorozno proveden izbor radova iznjedrio je tek osam rješenja koja na različite načine zadovoljavaju navedene uvjete. Zanimljivo je primijetiti kako predloženi uradci variraju od doslovnog citiranja definicije metafore – prema kojoj je metafora prijenos značenja s jedne pojave na drugu – do radikalne metaforizacije samog fenomena metafore.

Staša Čimbur

Primjer doslovnog citiranja svakako je objekt Alide Mezić. Oblikovan je od metalne mreže kojom su provučene satenske niti: mreža predstavlja značenje koje se u vidu uzorka doslovno prenosi u terminologiju tkanine, a istovremenost obje vrijednosti garantira elementarnu opstojnost metafore. S druge strane, nakit Ete Linčir obradom stvara privid tkanja, baš kao što rad Ruže Hodak bez trunke stvarne fizičke prisutnosti metala evocira iluziju metalnih ploha. U oba slučaja radi se o klasičnom „kao da“ pristupu, gdje se metafora pojavljuje manipulacijom samo jednom vrijednosti, te stvaranjem iluzije o postojanju drugog dijela para. Nada Došen i Ivan Miđić, pak, združuju lanenu košulju sa željeznom ogrlicom, čime ostvaruju transfer značenja kao petlju: fragilnost tkanja prenosi se na metalnu materiju, dok se radijacijska rahlost metalne žice metaforički seli u prostor tkanja. Nadalje, imaginarna jedinica koju potpisuje I-GLE sagrađena je na združivanju bakrene žice, flaxa i pletenja. Time je maksimalno stanjen prostor među materijalima i tehničkim procedurama, a s tim sužavanjem došlo je i do sinteze jedinstvene slike hibridnog medija metalnog tkanja.


Vesna Kolobarić

Vesna Kolobarić posegnula je, opet, za polivalentnim rješenjima, gdje je prvi dio metaforičkog para izveden u realnom materijalu, a drugi je virtualiziran putem fotografije; na taj je način dodatno osvijetljena jezična, štoviše hermeneutička pozicija retoričke figure metafore. Korak dalje u pravcu virtualizacije metafore čini asemblaž Staše Čimbur, rad koji se temelji na upravo nadrealističkom kombiniranju žice, umjetne kose, papier machea i filcanog materijala. Staša Čimbur došla je tako do granica korištenja metafore u pravcu davanja iskaza, pa njezine ludičke kombinacije objekata-značenja dolaze na sam rub okvira jezika kojim se može reprezentirati stvarnost. Tu će granicu, ipak, prekoračiti odjevni predmet Renate Svetić koji u svojoj suštini zapravo predstavlja metaforu metafore: metalna nit ucijepljena u prozirnu gumenu materiju pojavljuje se u vidu namjerno zakašnjele reminiscencije na čitav niz rješenja koja je autorica svojim minimalističkim pristupom tek dala naslutiti.


Došen Midžić (2)

Kako god pristupili problemu, opisana rješenja temelje se na dosljednom preispitivanju mogućnosti metaforizacije medija. Pod krinkom naoko jednostavnog dizajnerskog zadatka, ona predstavljaju osam različitih varijanti ostvarivanja slike jezične stvarnosti. Radi se o slici koja ne mora biti estetski opravdana, ali je nužno jezično intonirana, pa je zato i umjetnička po definiciji. Uostalom, tko kaže da jezik i estetika imaju zajednička počela?  Nešto slično, naime, tvrdi i Olga Mihajlovna Frejdenberg, a istu postavku dokazuje istražujući baš metaforu. Koja, pogađate već, zapravo i nije estetska, već spoznajna kvaliteta.


Vladimir Rismondo ml.


Alida Mezić (2)

Maša Štrbac, voditeljica Galerije ULUPUH
galerija-ulupuh@zg.t-com.hr

Akademija-Art.hr
23.09.2010.