Hrvatska nema gospodarske strategije primjerene svojim potencijalima i svojim komparativnim prednostima
Piše: Ivan Miklenić
»Ako država ne stvori ozračje u kojem se kapital može oploditi, onda nam ni Bog ne može pomoći« – rekao je ovih dana jedan od jačih poduzetnika i dodao: »Investitori ne dolaze zbog neučinkovite i spore administracije, visokih poreza i 250 parafiskalnih nameta. Investitor traži uređenu državu u kojoj zna da može oploditi kapital, a kod nas je situacija takva da se profit smanjuje, a promet raste.« Te riječi izgovorene su kao odgovor na prebacivanje krivnje za pad BDP-a od čak 1,9% u trećem tromjesečju s Vlade na privatne poduzetnike, a budući da je riječ o stanju gospodarstva, tj. o temelju društvenoga života o kojemu ovisi gotovo sve drugo u državi, primjeren je osvrt na to stanje sa stajališta zajedničkoga ili općega dobra.
Treće tromjesečje, tj. mjeseci srpanj, kolovoz i rujan, zlatno je godišnje doba turizma koji je prema službenim očitovanjima ove godine bio veoma uspješan, pa je pad BDP-a, kao i prvi put porast nezaposlenosti baš u tom razdoblju neporeciv znak za uzbunu. Pokazuje se, naime, još jednom da Hrvatska nema gospodarske strategije primjerene svojim potencijalima i svojim komparativnim prednostima pa čak ni dolazak gotovo 5 milijuna turista u tom razdoblju i povećanje PDV-a na čak 25% ne daje rezultate za državni proračun i ukupno hrvatsko gospodarstvo. Zapanjujuće je što politička oporba diže prašinu samo s površine ne ulazeći ni približno u bit problema, a nekim stručnjacima koji nude realna rješenja i koji ipak dođu do riječi, najčešće tek na lokalnim televizijama, namijenjena je uloga dvorskih luda: mogu govoriti što hoće ali ih nitko od odgovornih ne želi uzeti ozbiljno. Rješenja, dakle, postoje, ali nema političke volje da se za njima posegne.
Kad je riječ o mogućnostima turizma, onda je i prosječnom građaninu jasno da on daje iznimno velike mogućnosti pod jednim jedinim uvjetom: da barem glavnina onoga što će gosti potrošiti bude domaći, hrvatski proizvod. Sve dosadašnje vlade od obnove turizma nakon Domovinskoga rata prstom nisu maknule u tom smjeru već su na različite načine pomagale srozavanje i propadanje poljoprivredne proizvodnje, osobito stočarstva i svinjogojstva. Političari ne žele vidjeti da svako tržište prepoznaje i itekako cijeni kvalitetan proizvod i da se Hrvatska već dovela u situaciju da neće biti sposobna ponuditi kvalitetnu autohtonu hranu, koja bi mogla biti i turistička atrakcija. Ako je sve dosada cilj politike bio oslabiti gospodarstvo, uništiti Slavoniju i njezine iznimne poljoprivredne potencijale, onda su političari odradili svoju zadaću vrhunski. Nije li i proračun za 2013. godinu upravo tako skrojen da još više upropasti poljoprivrednu proizvodnju pa će turisti i dalje »uživati« u trećerazrednoj uvezenoj hrani?
Takav cilj politike bio je moguć dok je vizija Hrvatske bila njezina demontaža – njezino nestajanje sa svjetske političke scene, čemu je dijelom služila i optužnica haškog tužiteljstva za zajednički zločinački pothvat, politički podupirana od onih inozemnih političkih snaga koje nisu željele samostalnu Hrvatsku, osobito ne stabilnu, naprednu i gospodarski solidnu državu. No ta optužnica, kao i politika demontaže hrvatske države, imala je moćne zagovornike i u samoj Hrvatskoj, a posljedica toga je da, nažalost, nema područja društvenoga života u Hrvatskoj koji je u potpunosti postavljen na zdrave temelje. Najnoviji pad BDP-a zapravo je uspjeh te politike koja je sve dosada težila utapanju Hrvatske u siromaštvu regije, uz iznimke novih bogataša iz redova partijskih sekretara i njihovih interesnih skupina. I uporno njegovanje neučinkovite i spore administracije važan je doprinos stvaranju antipoduzetničke klime i odbijanja potencijalnih investitora premda se verbalno – radi obmanjivanja javnosti – ne prestaju prizivati investicije, i najavljivati ih za skoru budućnost, koja nikako ne dolazi. Nije se moguće oteti dojmu da su političari sve dosada svjesno i suptilno razarali Hrvatsku, a tome služi i proračun za 2013. godinu.
No, Hrvatska je oslobađajućom presudom Haškoga suda doživjela drugo važno međunarodno-pravno priznanje te sve projekcije o demontaži hrvatske države padaju u vodu. Nakon haške presude bitno novo značenje dobilo je i punopravno članstvo Republike Hrvatske u NATO-savezu, a koje sve dosada političari nisu ni pokušali kapitalizirati ni na koji način, a ima ih puno. Sasvim novo značenje dobiva i vrlo skori ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, koje su političari, usprkos drugačijim ali praznim riječima, snažno podcijenili. Do pravog izražaja sada dolaze i riječi američke državne tajnice po kojima je Hrvatska perspektivna zemlja. Sviđalo se to kome u Hrvatskoj i izvan nje ili se ne sviđalo, država Hrvatska ušla je u sasvim novu fazu svoje povijesti te mora hitno doći kraj dosadašnjoj rušilačkoj gospodarskoj politici koju su provodile sve vlade od 2000. godine. Novi položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici i na oči onih koji u Hrvatskoj ne žele Hrvatsku golem je izazov za sadašnje vlasti: mogu se prilagoditi i početi konačno raditi na svekolikom jačanju Hrvatske ili će morati uskoro odstupiti. Novi položaj Hrvatske također je golem izazov za sve političke stranke, osobito one koje pretendiraju na vlast, jer neće moći nastaviti utrtim stazama svekolikog slabljena Hrvatske, već će morati ponuditi i ostvariti nužne zaokrete i stvarno biti spremne i dorasle za ostvarivanje legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, osobito u gospodarstvu, kako bi Hrvatska postala korisna članica međunarodne zajednice.
Izvor: Glas Koncila
