KOD MARTINOVIH
Prema motivima komedije Eugénea Labichea “Najsretniji od trojice”
Prevoditelj: Vladimir Gerić
Redateljica: Renata Carola Gatica
Adaptacija teksta: Renata Carola Gatica i Dora Delbianco
Dramaturginja: Dora Delbianco
Scenograf i kostimograf: Patricio Alejandro Agüero
Glazba: Mario Mirković, Goran Tudor
Koreografkinja: Natalija Manojlović
Oblikovatelj svjetla: Miljenko Bengez
Uloge:
Gospodin Martin – EDO VUJIĆ – Eduard von Brandauer
Diego Armando, sluga kod Martinovih – LUKA PETRUŠIĆ – Fjodor Plušenko
Gospodin Kokot, ljubavnik pokojne gospođe Martin – MARIO MIRKOVIĆ – Žare Šerfezija
Ernest, ljubavnik gospođe Martin – BORKO PERIĆ – Boris Akmenski
Gospođa Martin – ANITA MATIĆ DELIĆ – Ruta Feldman
Lola, gošća – ANA MARAS HARMANDER – Lola Pop
Petunia, služavka kod Martinovih – NINA ERAK-SVRTAN – Lidija Kraljević
Paloma Maria, služavka kod Martinovih – LINDA BEGONJA – Alina Plušenko
MAJA POSAVEC – TV djelatnica
IVAN ĐURIČIĆ – Organizator TV snimanja
OPOJNA PRIVLAČNOST BULEVARSKOG KAZALIŠTA
Pojam bulevarsko kazalište danas se najčešće koristi pejorativno, kao oznaka za komercijalno kazalište laganijeg sadržaja. Patrice Pavis ga definira kao “diskretni agitprop materijalno zbrinutih ljudi”, ustvrđujući kako su njegova specijalnost “lake komedije uspješnih autora, napisane za malograđansku i građansku publiku sasvim tradicionalnog estetskog i političkog ukusa”. S Pavisovom tvrdnjom se, dakako, nije teško složiti, no pogled na imena autora – od Georgesa Feydeaua, Jeana Anouilha i Neila Simona do Raya Cooneya, Alana Ayckbourna ili Yasmine Reze – čija se djela danas svrstavaju pod nazivnik bulevarskog kazališta, govori nam kako i na tom području vlada ona živost i raznolikost koja donošenje kategoričkih i uopćenih sudova čini vrlo nezahvalnim.
Iako mu je zametke moguće pronaći u ranijim razdobljima, bulevarsko kazalište se “službeno” rađa početkom 19. stoljeća u Parizu, kada se ondje otvara niz privatnih kazališta, s predstavama koje se opiru dotada vladajućem stilu igre i repertoaru. Uz pantomime, bajkovite feerije i operete koje pune pariške dvorane, pozornice s jednakim uspjehom preplavljuju melodrame, građanske drame i komedije koje publici nude sasvim nova iskustva. Reklo bi se, zapravo, da joj otkrivaju ono što će postati kazališni ideal nove građanske klase: gledatelj napokon na pozornici može vidjeti ljude koji mu nalikuju i teme koje mu se (čak i kada dolaze iz povijesti) čine bliskim i prepoznatljivim iz njegovog vlastitog, svakodnevnog života. Dramaturgija tih djela počiva na tehnici dobro skrojenog komada (fabula sastavljena od jedne ili više zamršenih, no logički savršeno povezanih i plasiranih priča), a teme su im usmjerene na neposredno izazivanje uzbuđenja, pa sve vrvi od komičnih nesporazuma, bračnih prevara i trzavica, naivnih djevojaka u rukama opasnih zlikovaca, dobroćudne gospode upletene u pomno izrežirane afere ili, pak, posrnulih pripadnika građanske klase. Važna karakteristika tih komada je i svojevrsni konformizam, sadržan u povlađivanju tradicionalnim vrijednostima i normama te ispunjavanju gledateljevih očekivanja, uključujući i famoznu “instituciju” happy enda, nerijetko garniranu kažnjavanjem negativca i/ili pokajanjem posrnulog junaka.
Svoj naziv bulevarsko kazalište duguje činjenici da se većina kazališta s takvim repertoarom nalazila na velikim pariškim bulevarima kao što su Saint-Martin ili nekadašnji Boulevard du Temple, koji je zbog mnogobrojnih zločina prikazanih na njegovim pozornicama, bio čak prozvan i bulevarom zločina (boulevard du crime).
Bulevarsko kazalište, međutim, nije bilo trenutni hir, čemu je presudni zalog ponovno bila publika; svoju ljubav prema takvoj vrsti zabave iskazivala je na vrlo nedvosmislen način, pa se, primjerice, godine 1867. za dobrih večeri u pariškim kazalištima znalo okupiti i do 30.000 gledatelja! Nedvosmislena je bila i slava koju su stekli najpopularniji pisci komada za bulevarsko kazalište, od Eugenea Scribea (autora preko 300 žanrovski raznovrsnih kazališnih djela), “kazališnog Balzaca” Emilea Augiera i majstora vodvilja Eugènea Labichea i Georgesa Feydeaua do Victoriena Sardoua, “bilježnika ženskih uzdaha” Henriea Bataillea ili Henrija Bernsteina….
RIJEČ REDATELJICE
Riječi mi nikad nisu bile jača strana. Osobito pisane, i na hrvatskom. To možda zvuči ironično budući da je moj posao stvaranje smisla, ali za to se uvijek koristim tuđim riječima. Jeziku pridonosim drugim sredstvima.
Pribjeći ću stoga riječima druge redateljice, Anne Bogart, kako bih definirala svoju ideju vodvilja i objasnila zašto smatram da mi je taj žanr suđen u ovom trenutku karijere, kad stupam na tuđu, nepoznatu i egzotičnu scenu.
„Vodvilj (riječ dolazi od francuskog voix de ville, glas grada) uspio je pod isti krov smjestiti kratke prizore različitih urbanih grupa useljenika. Po prvi put okupljene su osobe različitih etnija, osobe koje u drugim okolnostima ne bi mogle shvatiti ni jezik ni običaje drugoga. Vodvilj je bio bučan i veseo medij u kojem su se putem kratkih komičnih i dramatskih komada kulture međusobno upoznavale.”
Te riječi objašnjavaju zašto me u ovom trenutku taj žanr zanima, zašto ga mogu učiniti svojim, zašto ga razumijem. Naravno, moja ga generacija čita na drukčiji način, na drukčiji ga način postavlja na scenu i ima drukčiji vizualni identitet, međutim od nastanka žanra njegova je bit ista, a to je susret kultura putem dobro osmišljene zabave i smijeha. Da se otisnem u tu pustolovinu, ne mogu zamisliti scenu bolju od Kerempuha.
Završit ću s još malo ukradenih riječi, od iste autorice, koje su više želja nego promišljanje za mene i moje kolege tijekom tog, našeg procesa:„(…) Neka to bude odraz onoga što umjetnicima najbolje polazi za rukom kad su pod pritiskom: slavljenje intenziteta, preuveličavanje, energija i marljivost. Sposobnost da hrabro kročimo u prostoriju, ne znajući tko ili što nas unutra čeka…”
Renata Carola Gatica
