1944. Oto Šolc prevodi Rilkea /Malte Lauridis Brigg/ ispred male kuće u polju kukuruza uz Koranu u Karlovcu.Njegove riječi upisujem u teku.Imam devetnest godina. Slušam o pjesnicima njemačkog ekspresionizma, o Elzi Schuller o Kubinu, o Dadi, o Aloizu Habi. Jesen je,američki bombarderi 10000 kilometara iznad nas lete prema Mađarskoj i Austriji, rat se bliži kraju.Sada, zadnjim snagama želim tom čovjeku reći hvala.To je moj dug.
NAJNOVIJA IZDANJA u vlastitoj nakladi Josipa Vanište
Izdavač knjige o Šolcu je Kratis, tekstove su napisali: Stanko Lasić, Oto Šolc i Tonko Maroević. Lektorica je Nada Vitas, dizajn poptisuje Paško Mravičić a tisak Printera grupa.
Što nudi knjiga Pjevač? Josip Vaništa, Stanko Lasić i Tonko Maroević prisjetili su se Ota Šolca i Josip Vaništa izdao ju je u vlastitoj nakladi. Knjiga „Pjevač“ je dakle o Šolcu od Vanište!
Objavljujemo u cijelosti tekst akademika Tonka Maroevića o Šolcu.
ŠAPAT, ŠUTNJA, TIŠINA
Pjesniku Otu Šolcu s poštovanjem
U razgovorima sa slikarom Josipom Vaništom često se došlo do govora o pjesništvu. Nećemo sad o lirskoj naravi slikareva izraza, pa niti o poetskom naponu njegova proznog kazivanja, pa niti o galeriji portreta značajnih domaćih i inozemnim velikana riječi, kojima se iskonski crtač i strastveni čitač nastojao odužiti za primljene doživljaje. Spominjući neka poznanstva iz našega literarnog svijeta, dijelom u vezi i Lasićevih duboko motiviranih interpretacija, nadošli smo zajedno na „slučaj“ Ota Šolca, na neadekvatnost njegove recepcije, na nedostatak pravoga odjeka, na povremenu kritičku netrpeljivost prema njegovu pisanju, općenito na nezahvalnost „stručne javnosti“ prema Šolcovu djelu i nezahvalnost Šolcova položaja na novijem hrvatskom Parnasu.
U ime zahvalnosti, međutim, obraćamo se sada pjesnikovoj sjeni, ponajprije zajedničke zahvalnosti dvojici čitatelja, a potom kolegijalne zahvalnosti, s moje strane, i zahvalnosti slikara kao prijatelja. Apsolvirajmo prvo izvanjske, „privatne“ motive. Moram biti zahvalan Otu Šolcu što je, ne poznavajući me, prihvatio za objavljivanje moju prvu pjesničku zbirku, a onda još zahvalniji što, kad me je upoznao, nije ni na koji način mislio da mu se trebam odužiti.
Dapače, u rijetkim susretima pokazao je da se više brine za druge, a posebno me sokolio da što prije dovršim tekst monografije njegova dobroga znanca, suradnika i prijatelja, kipara Vojina Bakića.
O slikarevoj osobnoj zahvalnosti nije na meni suditi, ali znadem da je riječ o vrlo dugom poznanstvu i druženju; zatim o svojevrsnoj suradnji pri prijevodu Rilkea, pa i o fascinaciji uklapanjem Kubinova crteža u zbirku, a konačno i o činjenici da je Oto Šolc svoju posljednju objavljenu pjesmu posvetio upravo Josipu Vaništi, dok je slikar već ranije izradio uspjeli pjesnikov portret. Zlorabili bismo prigodu kad bismo ovdje prenaglašavali Šolcovu kulturnu
ulogu u našoj sredini, jer bi moglo izgledati da tako nadomještamo razgovor omeritumu, o pjesničkom profilu i dometima autora. Ali nemoguće je preskočiti činjenicu da mu dugujemo vrlo cjelovita, mjerodavna i pravovremena upozorenja na lirske svjetove Trakla i Rilkea, Else Lasker-Schüler i Nelly Sachs, pa i na tako epohalne tekstove poput Eliotova „Četiri kvarteta“ i „Smrt u Veneciji“ Thomasa Manna. Spominjanje navedenih prevoditeljskih referencija ima dodatni smisao u tome što ukazuje na koherentan izbor, na visoke kriterije i svijest o pravim prethodnicima, a iz toga je pak lako zaključiti kako je Šolc morao pretrpjeti i njihov utjecaj, odnosno podnijeti uspoređivanje s velikima, najvećima.
S tim pretpostavkama i s naznačenim teretom visokog „obzorja očekivanja“ možemo tek pristupiti razmatranju Šolcove kritičke „fortune“ i ocjenjivanju njegova poetskog glasa i karaktera. Moramo se složiti da, s obzirom na količinu i značenje ispisanih i objavljenih stihova hermeneutički odaziv nije bio naročit, a pogotovo da je neadekvatan u odnosu na pjesnikovu ustrajnu i sustavnu gradnju i dogradnju lirske refleksije, produbljivanje upitnosti i smisla samoga poetskog kazivanja. Objašnjenje dijelom leži u „nevremenu“ javljanja, poetskoga starta pred Drugi svjetski rat te iz ponešto periferne pozicije, a razina ranoga Šolcova pjesnikovanja, uostalom, nije nadmašivala već dostignute standarde hrvatske „intimističke“ lirike. Ratna pak poema „Noć“ pala je opravdano u sjenu Goranova remek-djela. Zbirke iz pedesetih godina prošlog stoljeća, što su otvarale nove problemske krugove i svakako uvećavale autonomiju i „europsku orijentaciju“ hrvatske književnosti nisu bile dostatno primijećene, ili nisu bile dobro vrednovane od „krugovaškoga“ naraštaja, što je pretežno bio sebi namijenio istu ulogu. Šolcove knjige iz potonjega razdoblja nisu – uz iznimku Igora Mandića – zadobile ni povoljnu recepciju „razlogovskih“ pera, premda – ili baš stoga, što su se bavile tematikom i dvojbama oko uloge pjesništva „u oskudnom vremenu“, a to je bila specifičnost aktualnoga „filozofskog“ usmjerenja, tzv. bavljenja pojmovnom poezijom. Neosporno je da Drugi svjetski rat predstavljao oštru razdjelnicu u Šolcovu stvaralaštvu. Ne samo da su bili iscrpljeni motivi melankolično-sentimentalnih, infantilno-čeznutljivih komornih ugođaja (što karakterizirahu njegove prve četiri zbirke), nego je diktat novoga doba zahtijevao svoj danak u angažiranoj tematici. Nepotpunom i ne sasvim odgovarajućom prilagodbom Šolc je nastojao na to odgovoriti poemom „Noć“ – koja je zapravo epitaf autorovoj plahoj mladosti i obol zahtijevanojtendencioznosti – ali nije, čini se, sasvim zadovoljila ni društvenu narudžbu niti vlastite, intimne preokupacije.
Preskočimo li „Noć“, desetljeće između četvrte zbirke „Zvuci i dodiri“ i potonjega javljanja (1944. – 1954.) moramo označiti kao razdoblje iznuđene krize; ali svijest o toj krizi pokazat će se zapravo blagotvornom i rezultirat će zbirkom ili kratkim spjevom „Ranjena ptica“ (1954.), gdje će u samo središte doći upravo tegoba izražajne nemoći, nemogućnost pjevanja. Naime, motiv pjevačice koja je ostala bez glasa prava je paralela, odnosno metafora pjesnika koji je prestao pjevati, izgubio mogućnost izražavanja. Nedostatnost, okrnjenost identiteta, beznađe ili osuđenost na vječnu šutnju, simboličnu noć i mrak, sve su to referencije koje per negationem afirmiraju značenje pjeva, govora, pisanja. Hommage Goranu Kovačiću (prvotno objavljen pod naslovom „Goran i ja“) dobrodošao je kao svođenje računa s obzirom na eventualno dugovanje, a definitivnoj verziji, okrštenoj „Mrtav pjesnik“, novi je prilog na temu uskraćenosti i nemoći, jedan od prologa potom opsesivnoga bavljenja smrću. Nije pretjerao kazati da se Oto Šolc već pedesetih godina prošloga stoljeća definitivno preobrazio u „pjesnika pjesništva“, u autora bitno zaokupljena pitanjima statusa i funkcije poetskog pisma, u stihotvorca misaonih preokupacija ishodišnim pitanjima. Iz osjećaja vlastite krize i sumnji u smisao pjesničkog bavljenja razvile su se autoanalize i refleksivnost koje su praktički ispunile čitav drugi dio njegova opusa, sve do posljednjih stihova.
Naravno da je zbirka „Pjevač“ (1965.) apogej takve orijentacije, a nije slučajno da je istim nazivom naslovljena i autoantologija iz 1987. godine. Dakle, središnje mjesto u opusu zauzima problematiziranje pjevanja, a kroz sedamdesetak čestica ili tekstualnih nakupina temeljne ikonike „pjevača“ razvija se i razlaže muka govorenja, neautentičnost jezika, neprikladnost pristupa, dvojba u ishod i razlog svakog iskaza. Autokritički duh usmjerava se zatim protiv solipsizma i samodovoljnosti, propitkuje mogućnosti podjele iskustva s drugima, a posebno je mučen izazovom prebacivanja mosta između živih i mrtvih, šansama integriranja spoznajnoga salda. Naravno, iluzijama nema mjesta i plemeniti napon nadmašivanja egzistencijalne tjeskobe pretače se u gorčinu uzaludnostiNedostatak pravoga odjeka sili Šolca da radikalizira svoj stav, da se, doista osjeti kao „glas vapijućeg u pustinji“. Na to može uzvratiti generalizacijom o „oskudnom vremenu“, slutnjom kako s poezijom tako stoje stvari i inače, ali može samoobrambeno, utješno, specijalistički, nastaviti „obrađivati svoj vrt“ i baviti se pjesništvom kao vokacijom i kao tehnikom. U „tehničkom smislu“ posvećuje se ekskluzivnim pitanjima pisanja; kako se glasati i odjekivati s Ruba, kako zaokružiti govor i uspostaviti Krov, kako iskoristiti i realizirati Dar; kako biti svoj i ostati Takav, a vrhunac disciplinarne potvrde naći ćemo u Vijencu soneta, koji, dapače, ima magistrale s akrostihom: Oto Šolc pjesnik.
Eksplicitnim, izričitim, afirmativnim stavom i samopromocijom Oto Šolc je in extremis potvrdio svoju vokaciju, zov nespokoja i nevjerice što su ga trajno progonili. Paradoksalno ali istinito, učinio je to po cijenu akumuliranih negacija, nagomilanih spoznaja kako prostor njegova bavljenja bitno određuje:
neizvjesnost, neodređenost, nedorečenost, neiskazivost, nerazjašnjivost, neizmjernost, nepostavljenost, nerazlistanost, nerođenost itd. Tko je u stanju nositi se s toliko „propadališta“, doista zaslužuje da između njih lebdi, tvarno postoji.
Glasovita Hölderlinova maksima tvrdi: „Gdje raste opasnost raste i ono spasonosno“. U Šolcovu pjesništvu ljekovit je susret s prestankom izricanja, svijest da nakon konceptualne euforije i pojmovne inflacije neizbježno, nužno dolazi šutnja, tišina, šapat, da se poetski govor, također bratimi s nečujnošću i s bezglasjem, s nedovršivošću i fragmentarnošću, s neznanjem i besmislom. Više onomatopejski i akustički nego li mnemotehnički i programatski zvuči nam nekoliko odabranih formulacija: „Brat tišine / zaglušen šutnjom / šumor sumnje neprovjerene…“ Ili: „Kazuješ šutnjom, vrištiš u samoćama“; ili: „Šušti mrak“; ili: „Na dlanu nosiš šutnju cjelovitu“. Kad pogledamo koliko u Šolca ima šumâ i šumova, kiša i šapata, krošnji i šetnji, školjki i tišina ustanovit ćemo kako i fizička, tvarna sklonost zagušivanju zvučnosti pridonosi uvjerljivosti elegijskog tona.
Uostalom, testamentarna pjesma, posvećena slikaru Vaništi, naslovljena je upravo „Šapat u noći“ i kao da rekapitulira glavne postaje puta u ništenje:
„Šapat noći slušam u gorkoj ruci tišine… šutnja te u tišini zavila, u tmuran odjek tišine… tišina sja u meni, budno zuji u svim čulima, slušam je, gušim u sebi tlapnju govorenja, šutnja me obuzela, kretnju slušam, u sebi… Šapati u meni, govore žubor smisla, nastajanja ove slijepe pjesme, posred mene, što šapuće, šutnju produbljuje… samoća pjesmu šutnje kazuje, pjesmu nijemih dodira, ove tišine, što na šapat uznika ukazuje… gnjila noć, noć tišine, potpune, neispisana gorčina valovlja svakidašnjice“.
Ostavljam pjesmu – iskidanu a tako zaokruženu – i prihvaćam se knjige „Vatra dugog bdjenja nad mojim Karlovcem“ u kojoj su se pjesnik i slikar družili vezani emotivnim nitima za isti zavičajni prostor. Motivi su naizgled konkretni, ambijenti prepoznatljivi, a ipak se ni pjesnik ni slikar nisu prepustili opisnosti ili rječitosti. Prizvali su svjetlo podneblja i patinu trajanja, ostavili šapatu i tišini da ih produži, dopuni…
tako piše Tonko Maroević
Oto Šolc
Premda je najveći -umjetnički najzreliji i najvredniji – dio svoga literarnog opusa ostvario nakon drugog svjetskog rata, Oto Šolc, pjesnik u prvom redu, potom esejist, pa uspješni kreator prepjeva poezije (R. M. Rilke, Georg Trakl, T. S. Eliot, Else Laskewr Schüler ,Nelly Sachs) i prevoditelj, u hrvatskoj se knjiženosti pojavio već na početku tridesetih godina .I životnom dobi i stvaralačkim činom Šolc se tako javlja kao pripadnik one značajne književne generacije (Goran Kovačić, Kozarčanin, Kaleb, Marinković, Marin Franičević i drugi) koja je dala temeljni ton i obilježje hrvatskoj literaturi. Rođen je 26. svibnja 1913. u Karlovcu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Već u gimnazijskim danima surađuje prvim poetskim tekstovima u Mladosti (koju tada uređuje Antun Barac), zatim u Stožeru i Književnom krugu. Studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i nastavlja književnom suradnjom u Hrvatskoj reviji, Savremeniku i Savremenim pogledima. Po završetku studija radi neko vrijeme u Karlovcu kao suplent na gimnaziji, a 1941. godine prelazi na rad u Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, te završava svoj radni vijek kao glavni urednik u izdavačkokom knjižarskom poduzeću Mladost. Izdanja djela Ota Šolca: Lirika, Mit izvora reduse, Treća knjiga pjesama, Rainer Maria Rilke, Zvuci i dodiri, Noć, Ranjena ptica, Goran i ja, Hljeb nasušni, 35 pjesama, Rub, Pjevač, Tišine, Krov, Takav i Requiem.
Josipu Vaništi
I.
ŠAPAT noći slušam u gorkoj ruci tišine,
sudbinu ovih dneva mojih, kada riječ samotnika
nema kome da se oglasi tišinom svoje svakidašnjice,
svoje blagosti, svoje neshvatljive glazbe mornog trajanja,
što samo jedno zna da kaže, da sluša zvuk zapretan,
zvuk samo jedne snage, što neprestance jedno zbori:
sam si, noć je oko tebe, šutnja te u tišinu
zavila, u tmuran odjek tišine, samo tebi znane,
tebi spoznane. Govori san taj, što budan je,
živ, samo meni znan, samo moj dlan je
na kome sniva moćno stablo plodova nesagledanih,
nedosanjanih, gladnih molitve, nad znanim sjajem
govorenja, samo mojega, samo meni znanog,
meni dosegnutog stanja čudnovate snage. Čujem tihi
udar sitnog vjetra, što me sjeća dalekih dneva
djetinjstva, slatkih dneva na dnu modrih
uspomena, jer samo sjećanje je ono što je preostalo
što živi posred ove noćne tame,
posred zanijetoga dna prošlosti, tavne, prošlosti,
što, odjednom, život biva, život ovaj samotan,
što, neprestance samo meni govori, kuca na vrata
nutrine, jer to je, sada,
glazba, jedina, koju čujem, koju živim u trenutku,
koji iznenada, sadašnjost postaje, to, i ništa više.
II.
TIŠINA sja u meni, budno zuji u svim čulima,
slušam je, gušim u sebi tlapnju govorenja,
šutnja me obuzela, kretnju slušam, u sebi,
govori mi kako sve je samo odsjaj tišine, modre,
što vlada mnome, kazuje saznanje, davno, mudar odsjaj nespokojstva, samo jednoga,
samo meni, sada znana, meni objavljena,
jer samo to je, sada, izvjesnost, mudrost kazanoga,
objavljenog. Meni. Šapati, u meni, govore
žubor smisla nastajanja ove slijepe pjesme,
posred mene, što šapuće, šutnju produbljuje,
koja, nastanjena tišinom, u meni, i oko mene,
ranjena govorom, svemu, u sebi,
i u svemu što me okružuje, samo jedno zbori:
samoća pjesmu šutnje kazuje, pjesmu nijemih
dodira, ove tišine, što na šapat uznika ukazuje,
sanju, odbjeglu, rukom umornom dodiruje
svemu kazujući kako je to, samo to, mudrost
ovoga trenutka blagog smisla, što ni na što
ne nalikuje već je sjećanje na prošlost,
preblagu, prošlost, koja živi, vječito,
u kretnji samotnika, kretnji nenavikloj govorenju,
nenavikloj svemu, što se, iz daljine, pomalja,
ruku pruža ne dotičući ništa, i nikoga,
u daljini gubeći se, nestaje i tihi korak noći postaje.
III.
IZLAZIM iz dubina svijetla, dišem mrak u sebi
slomljen golim bolom ruku ranjenih:
nerođen ni za koga koji razdragano diše,
koji hoće da bude. Posljednji dan, što nikako ne počinje:
uzdan, a sve se nesmiljeno kreće,
nema pomoći ovom nebu,
ovoj javi snova ne treba.
Putovi, beskrajni, krugova nedohvatnih…
A ja znam: to je gusta noć, rastajanje,
osamljena, čvorugava, podbuhla, gnjila noć
