Nikola Kraljić: Oblak u moru

Knjiga je predstavljena na otvorenoj pozornici Vele stene u Omišlju, na otoku Krku, u sklopu tradicionalnih svečanosti uz Veliku Gospu. Nova Kraljićeva zbirka je objavljena u Nakladi LUKOM iz Zagreba u suradnji s Centrom za kulturu općine Omišalj. Objavljivanje knjige pomogla je Općina Omišalj.

Knjigu su predstaviti književni kritičari i teoretičari prof. emeritus Katica Ivanišević i dr. Sanjin Sorel, autor pogovora te urednica knjige Mirjana Šigir, dok je stihove iz nove zbirke kazivati autor.

Knjiga sadrži 79 novih Kraljićevih pjesama, složenih u tri ciklusa: "Što je Između", "U kuću, u stablo, u zemlju " i "Bez kape na jeziku", kritički esej o Kraljićevu pjesništvu iz pera dr. Sanjina Sorela, opsežnu bio-bibliografiju o autoru i rječnik u pjesmama korištenih čakavskih riječi, pojmova, fraza i frazema namijenjen čitaocima izvan čakavskog govornog područja.

"U zbirci pjesama Oblak u moru dva su izrazito naglašena predmetnotematska registra, što u svojim terminativnim oznakama odgovaraju prvim i posljednjim stvarima – erosu i thanatosu," kaže među ostalim dr. Sanjin Sorel u pogovoru knjizi. I objašnjava:

"Ukoliko je jedna od karakteristika želje ta da se prožima s tragovima sjećanja, onda bismo kod Kraljića, primjerice u pjesmama Sumanuti stihovi te Kušin, mogli prepoznati ljubavnu memoriju koja već na razini pojma apostrofira euforiju, a u pjesnikovoj hiperprodukciji, glad za rječju, rekao bi Barth, prepoznajem i glad za stvaralačkim, igrivim, putenim, tajanstvenim jezicima erotike. Stoga se može reći kako – „(…) U fonoteci njenih sjećanja / vjerujem / buče uzdasi (…)“ (Iz fonoteke) – je pamćenje mjesto koje se nalazi na razmeđi prošlosti i budućnosti, a što se ove zbirke pjesama tiče to znači radikalno suprotstavljanje života i smrti.

Govorom, imenovanjem smrti ona se prisvaja, postaje osobnija, manje prijeteća te se njezina dramatična vještina intimizira kroz pjesniku važne topose Života (kuća-konoba, zemlja, nebo, more itd.). Time se smrt ujedno razdvaja od svetoga. Budući da ju se subjektivizira, ona se i distancira od općih značenja.

No kako se obično smrt pojavljuje u funkciji zastrašivanja, Kraljić je i tu učinio inverziju, njezinu semantiku upućuje prema živome i erotičkome. Sučeljavanje s prirodnim tijekom tako je s posljednjih pomaknuto na prve stvari, ukoliko riječ poistovjetimo s Životom, što bje u početku.

Kraljić, zapravo, gotovo sakralno, opsesivno i vitalistički slavi Život, odnosno Prirodu. Cijelim svojim pjesničkim iskustvom on upućuje na uzvišenost koju prepoznaje u Prirodi, dovodeći je, ili točnije, vračajući je primordijalnoj osnovi bitka. Pjesnikov Prostor je otvoren, određen prije svega svjetlošću, stoga nimalo ne čudi što u Oblaku u moru on pamti ne samo svjetlost, nego svijetle trenutke Života. Drugim riječima, funkcija je ovakvoga postupka, iz antropološke vizure, izrazito tradicijska, jer sjećanje poistovjećuje s čuvanjem. Nije li to, zapravo, jedna od funkcija umjetnosti uopće?…

Ukratko: zbirka je vrlo dobra, rekao bih sintetska, unutar njegove poetike. Treba znati toliko pisati, a opet činiti male pomake unutar poetike.

Zaključimo stihom Kraljićeve pjesme koja duhovito, a književnicima vjerujem razumljivo, govori o početku stvaranja – „(…) Blagoslovljena božanska besciljnost (…)“

Nikola Kraljić rođen je u Omišlju, na Krku. Osnovnu školu završio je u Omišlju, a gimnaziju u Krku i Rijeci. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i psihologiju. Počeo je pisati još u gimnaziji, a objavljivati tek 1964. godine, najprije u časopisima. Piše na književnoj štokavici i na čakavici, kojoj je dao velik jezični doprinos. Već prva zbirka pjesama, Vrime, (Biblioteka Dometi, Rijeka, 1972.) predstavlja ga kao zrelog pjesnika, s profiliranom vlastitom poetikom. Do danas Kraljić je objavio ukupno 37 knjiga poezije i poetske proze, izbora iz pjesničkog opusa, neke i u prijevodu na talijanski, engleski i njemački jezik, te Sabrane pjesme. Zastupljen je u više antologija. Bavi se i prevođenjem s engleskog i talijanskog, mahom poezije, ali i tekstova s područja kulture, umjetnosti, psihologije i filozofije te kritikom i recenzijama. Redovito objavljuje u književnim časopisima, a neke je i uređivao (Riječka revija, Književna Rijeka). Uredio i za tisak pripremio više knjiga drugih autora, uglavnom poezije. Član je Društva hrvatskih književnika, ogranak Rijeka, čiji je suosnivač i višegodišnji predsjednik, zatim Društva hrvatskih filozofa te Društva hrvatskih psihologa (dobitnik Nagrade Ramiro Bujas za dostignuća na polju psihologije, kojoj je posveti svoj profesionalni radni vijek). Za svoj doprinos hrvatskom recentnom pjesništvu primio je niz nagrada i priznanja: regionalna Nagrada Drago Gervais (pet puta), Godišnja nagrada Grada Rijeke (1995., za izuzetan doprinos hrvatskoj književnosti), Povelju “Visoka žuta žita” za trajan doprinos hrvatskoj književnosti, (Drenovci, 1998) Godišnja nagrada Općine Omišalj (2006. za knjigu poetske proze Moj prijatelj Oton – sjećanja), Nagrada Kaliope književnih stvaralaca otoka Krka (2007.), državna Književna nagrada Drago Gervais (2007., za zbirku Usamljeni veslač i ukupan doprinos hrvatskoj poeziji na čakavici). O Kraljiću redatelj Zoran Krema snimio je 2009. polsatni biografski dokumentarni film po naslovom “Če sem sem, ma beloga tovara ne zovem moro”. Nikola Kraljić živi, radi i djeluje u Rijeci i rodnom Omišlju.

Akademija-Art.hr
07.09.2011.