Profesor Kevin Warwick bavi se znanstvenim istraživanjima u području umjetne inteligencije, sustava kontrole i upravljanja, robotike i biomedicinskog inženjerstva. No u svijetu je najpoznatiji po svojim studijama o izravnim interakcijama između računalnih sustava i ljudskog živčanog sustava.
Kevin Warwick je profesor kibernetike na Sveučilištu u Readingu u Velikoj Britaniji. Rođen je 9. veljače 1954 u Coventryu.
Godine 1998. u podlakticu si je ugradio silicijski čip kojim je putem signala mogao otvarati vrata, paliti svjetla, grijanje i kompjutore. Već tada Warwick je predvidio da bi takav implantat mogao nositi različite informacije o osobi, brojeve kreditnih kartica, JMBG, krvnu grupu i slično. Godine 2002. ide korak dalje: u svoj živčani sustav ugradio je mikroelektrodni niz pomoću kojeg je upravljao električnim kolicima i inteligentnom umjetnom rukom, dajući joj naredbe samo putem misli. Tako je postao prvi službeno priznati kiborg, čovjek koji je u svom organizmu objedinio funkcije ljudskog bića i stroja.
»No krajnji cilj čipiranja je prijenos misli«, najavio je Warwick prije desetak godina. Stoga smo ovom prilikom kontaktirali prof. Warwicka da ga pitamo je li u tome uspio i kako on vidi budućnost čipiranja.
Hoće li ugradnja elektroničkih implantata uskoro postati obavezna u vladinim, vojno-obavještajnim, financijskim i sličnim institucijama?
– Postoje različiti tipovi implantata. Mnogi ljudi ih posjeduju u medicinske svrhe, npr. umjetne pužnice (preko 200 tisuća ljudi), umjetni kuk, stimulator mozga za ublažavanje simptoma Parkinsonove bolesti… Čak i za identifikaciju bolesti poput dijabetesa ili epilepsije (u SAD) kako bi se zadovoljile potrebe pacijenata. Postoje izvješća da cca 60-tak ljudi u Meksičkoj vladi posjeduje implantate kao sredstvo identifikacije pri ulasku u strogo čuvane objekte. Takvo korištenje u sigurnosne svrhe bi moglo postati vrlo rašireno. Međutim, teško je reći da li bi čipiranje moglo postati obavezno.
Postoji li opasnost od nedemokratske kontrole građana postepenim uvođenjem čipiranja, najprije u vladinim, pa zdravstvenim, socijalnim ustanovama i slično?
– Naravno da postoji rizik, ali smatram to malo vjerojatnim. Većinom, upotreba u državnim svrhama će biti ili za kontrolu zatvorenika – kako bi im se onemogućio pristup ili kao sredstvo za praćenje – ili kao dodatni identifikacijski uređaj povrh putovnice, za sigurnost. Ali smatram da će ponajprije biti uvedena kao alternativa kroz koju bi ljudi mogli nešto dobiti. Naravno, zdravstvo već koristi implantate u različite svrhe.
Prije nekog vremena govorili ste da je cilj implantacije čipova prijenos osjetnih inputa, osjećaja i naposljetku misli. Jeste li uspjeli u tome i kako je to unaprijedilo Vaš život?
– Preko implantata u vlastitom živčanom sustavu, i sustavu moje žene, mogli smo telegrafski emitirati signale u svrhu komunikacije – nešto poput Morseovog koda – i bilo je vrlo uspješno. Svaki put kad bi moja žena sklopila ruke, ja bih primio električni impuls. U smislu istovjetne tehnologije za komunikaciju mozak -mozak, ovo biti moglo biti vrlo uzbudljivo – neka vrsta komunikacije mislima. Ipak, to još treba razviti, i to je jedna od stvari na kojima trenutno radim.
Izvor: Gordan Pandža /Vjesnik.hr/
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/kevin-warwick-krajnji-cilj-ipiranja-je-prijenos-misli/&description=Kevin%20Warwick:%20Krajnji%20cilj%20čipiranja%20je%20prijenos%20misli){kind=link}