Dolores Kukurin, direktorica Turističke zajednice grada Kastva
tz.grada.kastva@ri.t-com.hr
Galerija crkvice Sv.Trojice, Kastav
Goranka Supin
Iza zidina
0d 22. 05. (u 17.00 sati) do 01. 06. 2011.
U nedjelju, 22. svibnja 2011. godine, uz Dan zaštitnice grada Kastva, sv.Jelene Križarice, prošlogodišnja ukupna pobjednica na likovnoj manifestaciji „Vela umjetnička radionica“ u Kastvu, Goranka Supin, izložbom pod nazivom „Iza zidina“ otvara ovogodišnji službeni izložbeni program u Galeriji crkvice Sv.Trojice u Kastvu. Izložba se u galeriji otvara u 17 sati, u sklopu niza događanja organziranih uz Jeleninu, a bit će izložen recentni opus ove akademske slikarice – slike u kombiniranoj tehnici, nastale u posljlednje vrijeme.
Kustosica izložbe, kao i cjelokupnoga programa u Galeriji crkvice Sv. Trojice, je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, koja o ovim radovima u predgovoru kataloga kaže: „Još prije nekoliko godina Nataša Šegota Lah, pišući o slikarstvu Goranke Supin, primijetila je kako se njezina likovnost, koja je izvan redovnih komercijalnih tokova, ukorijenila i gotovo „usidrila“ u prostorima imaginarno-plavoga. Kako je „nikla u asocijativnom okviru pejzaža, na tragu slike docrtane tankim linijama“, da bi se zatim rastvorila u tihi dijalog obojene plohe i crteža. A oni kroz minimalistička suglasja bijele i plave, te kroz njihov profinjeno dozirani odnos transparentnoga i zasićenoga komuniciraju slobodnom gestom, geometriziranom formom i materijom, postižući da u konačnici dvodimenzionalnu plohu doživljavamo kao prozračnu trodimenzionalnu prostornost. Kao prostore tišine, koji naizgled podsjećaju na pejzaže i vedute grada. Ali to ustvari nisu. Jer njezini prostori tišine prostori su samoće. I to ne one blagotvorne i kreativne, nego one neželjene, osamljeničke, koju smo poput zidova izgradili u nama samima, blokirajući komunikaciju. Ti prostori samoće ponajprije caruju „iza zidina“ urbanih prostora: u napućenim neboderima, mega-zgradama, naseljima-mravinjacima, u kojima smo stisnuti, neosjetljivi, bojažljivi – i uglavnom sami. Autorica na taj način promišljeno, u startu, puni naša osjetila profinjenom likovnošću, da bi kroz nju zatim odaslala priču o našim suvremenim životnim prostorima. Tako vrlo suptilno kritički ukazujući na danas vrlo široki društveni problem: na nedostatak veza i razumijevanja među ljudima, pritom pokušavajući svojom umjetnošću potaknuti na razmišljanje – ali i na aktivnost. Da se strahovi odagnaju. Da si ljudi pruže ruke. Da između sebe izgrade mostove. Svoju poruku ona vizualno, u skladu sa svojim izričajem, maksimalno pojednostavljuje, oblikovno je zgušnjavajući u sažete, blokovite, pravokutne forme na rubu apstrakcije, dok sve zaogrće lako čitljivom simbolikom. Nastojeći likovnim sredstvima osloboditi duh i otvoriti ga prema čistoj, izravnoj komunikaciji – i možda jednoj drugoj dimenziji razmišljanja i vrednovanja.“
