U predgovoru što ga je napisao za originalnu i nadasve zanimljivu knjigu Exploring the Invisible: Art, Science and the Spiritual autorice Lynn Gamwell, poznati astrofizičar Neil deGrasse Tyson zaključuje kako različite prirodoznanstvene spoznaje igraju sve važniju ulogu u poticanju umjetničke inspiracije. Ne bez razloga. Posljednje stoljeće, naime, obiluje primjerima u kojima se umjetnici – svjesno ili nesvjesno – referiraju na određene znanstvene teorije, a vjerojatno najutjecajnija od njih bila je čuvena Einsteinova teorija relativnosti. Teza po kojoj prostor i vrijeme više nisu apsolutne kategorije te da postoji prostorno-vremenski kontinuum, doista je radikalno izmijenila cjelokupnu dotadašnju percepciju svijeta i svemira. U likovnim umjetnostima na nju će se najizravnije i najdosljednije nadovezati spacijalistički pokret Lucia Fontane. U svojim radovima i teoretskim raspravama iz sredine prošloga stoljeća, spacijalisti zagovaraju jedinstvo boje, prostora, kretanja, vremena i zvuka; drugim riječima, težili su kreativnoj sintezi svih fizičkih elemenata.
Karolina Pernar kreativni je baštinik i nastavljač spomenute tradicije. U ozračju prevladavajuće i u znatnoj mjeri relativizirajućepostmoderne – još jedna moguća asocijacija na Einsteina – njezine naglašeno istanjene i ambijentalno tretirane skulpture/instalacije mogu se promatrati dvojako. Na čisto formalnoj razini, moguće je govoriti o materijaliziranim linijama u prostoru, odnosno o svojevrsnim trodimenzionalnim crtežima. Materijalizacija je, međutim, na određeni način relativizirana. Za cjeloviti doživljaj nekih od Karolininih struktura – ovo se odnosi na radove Wheeler-De Wittova jednadžba i U zagrljaju tamne tvari – važne su, naime, i njihove sjene. One su, dakako, posve nematerijalne i vidljive tek zahvaljujući postojanju neke konkretne podloge, a u ovom slučaju to je galerijski zid. I evo dijalektičkog paradoksa: materijalni dijelovi ovih Karolininih skulptura/instalacija (plastične cijevi) u konteksu okolnog praznog prostora mogu predstavljati pozitive, dok će njihove nematerijalne vizualne komponente (sjene) u usporedbi s galerijskim zidom ostavljati utisak svojevrsnih negativa. Na taj način Karolina uspostavlja po dva pozitiva i negativa unutar jedne te iste vizualne cjeline, s time da pozitiv sačinjen od plastične cijevi izravno penetrira u drugi pozitiv, onaj zidne mase. Kada je riječ o radovima Multivers 1, Multivers 2 i Multivers 3 situacija je, međutim, posve drugačija. Ove skulpture/instalacije ne nalaze se u izravnoj vezi s nekom čvrstom podlogom, pa će stoga i važnost njihovih sjena u znatnoj mjeri biti umanjena. Sačinjava ih po nekoliko isprepletenih cijevi koje nam, svojim nadasve kompleksnim uvijanjima, omogućavaju doživljaj začudno dinamičnih (među)prostornih odnosa. Kod sva tri Multiversa prostor – kako onaj koji je obuhvaćen skulpturama/instalacijama, tako i onaj što se nalazi oko njih – doživljavamo kao nešto što svojim vlastitim izvijanjem pritišće odnosno oblikuje cijevi. On će ovdje, dakle, poprimiti karakteristike pozitiva, dok će materijalne cijevi odavati dojam podatnih negativa.
Toliko o formi. Karolina, međutim, podjednaku pažnju posvećuje i sadržaju, a njega pronalazi, kako je to već istaknuto, u najavangardnijim fizikalnim postavkama. Riječ je, dakako, o kvantnoj mehanici i Einsteinovoj teoriji relativnosti. Unutrašnji prostor svakog Multiversa zamišljen je na način da nam sugerira postojanje paralelnih svemira, pa čak i mogućnost njihove uzajamne povezanosti. Za razumijevanje takvih stvari potrebno je, međutim, iskoračiti iz okvira naše trodimenzionalne ograničenosti. Wheeler-De Wittova jednadžba i U zagrljaju tamne tvari svojim se pak nepravilnim, nepredvidljivim i u galerijskom zidu mjestimično iščezavajućim formama izravno referiraju na dva vjerojatno najteža pitanja što stoje pred suvremenom fizikom.
U svojoj najnovijoj izložbi, Karolina Pernar eksplicitno se bavi prostorom. Ona, međutim – ne zanemarujući osnovne fizikalne parametre – neizravno ukazuje i na važnost vremena odnosno kretanja. Njezine izvijene forme, naime, doista mogu sugerirati vremensku spiralu, dok će crvena boja na dvije skulpture/instalacije nedvojbeno simbolizirati krvotok, dakle kretanje koje život znači.
Vanja Babić
ARTARELLA je četvrti po redu likovni ciklus što ga osmišljava i realizira Galerija Kranjčar. Već sam naziv sugerira kako se u ciklusu predstavljaju četiri umjetnice. Karolina Pernar, Tanja Perišić, Marijana Vukić i Ines Matijević Cakić – tim redosljedom održat će svoje izložbe – pripadnice su mlađe generacije, međusobno njeguju posve različite likovne izričaje i rukopise, a autorska poetika svake od njih izrazito je suvremena i posve u skladu s vremenom u kojem živimo. Povezuje ih podjednaka pažnja koju pridaju tretmanu forme i sadržaja, a kao rezultat takvog pristupa uvijek bi dolazili odmjereni, nadasve perfekcionistički realizirani i u pravilu zapaženi izlagački nastupi. Galerija Kranjčar u predstojećim izložbama mladih umjetnica okupljenih u ciklusu ARTARELLA vidi njihov definitivni iskorak u stvaralački zenit i punu autorsku afirmaciju.
Također, valja istaknuti kako svaka od umjetnica dolazi iz drugačije urbane sredine (Pernar iz zagrebačke, Perišić iz splitske, Vukić iz dubrovačke, a Matijević Cakić iz osiječke), čime Galerija Kranjčar u ciklusu ARTARELLA afirmira i svojevrsni princip regionalne autorske zastupljenosti.
PROGRAM CIKLUSA ARTARELLA U GALERIJI KRANJČAR ZA 2010.
– KAROLINA PERNAR (Zagreb) – travanj, 2010.
– TANJA PERIŠIĆ (Split) – rujan, 2010.
– MARIJANA VUKIĆ (Dubrovnik) – listopad, 2010.
– INES MATIJEVIĆ CAKIĆ (Osijek) – studeni, 2010.
Akademija-Art.hr
14.04.2010.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/karolina-pernar-multivers/&description=Karolina%20Pernar:%20Multivers){kind=link}