Karlovac – Željko Zima: Skulpture

Pogledajte fotografije s otvorenja! (foto: Pereško)

U ritmu trbušnoga plesa s ticalima i zračnim korijenjem

Pa čak niti naš nedavni razgovor (dugo očekivani, zbog obećanja da će mi razotkriti tajnu:* što predstavlja taj njegov vječiti ‘svemirac’?) nije razriješio uvodnu dilemu, premda jest mnogošto razjasnio.

Naime, premda je Zima 1978. realizirao izložbu pod nazivom Identifikacija budućih nas kojom je, kako kaže, „želio prikazati fizički i psihički deformirane ljude“ – a što bi govorilo u prilog tvrdnji da je prvo imao ideju za koju je iznašao odgovarajuće oblikovanje – činjenica koje se autor prisjeća: „već sam u školi primijenjene umjetnosti napravio kolaž koji je imao karakteristike moga kasnijeg zaštitnoga znaka“ – ukazivala bi da je na početku postojala forma neispunjena sadržajem. Međutim, je li to uistinu moguće? Da, ako govorimo o svjesnoj razini postupaka, ali ako dopustimo da ljudi (a umjetnici pogotovo) ponekad djeluju nesvjesno, da njihova podsvijest izlazi na vidjelo i očituje se u radovima čijeg značenja oni nisu uvijek svjesni, onda je taj sadržaj, premda autoru nepoznat (u našem slučaju učeniku srednje škole), ipak bio prisutan u djelu koje je bio izveo.

Ha! Ostavimo tu dvojbu po strani, zapravo je suvišna i pomalo akademski nametnuta. Zimina opsesivna forma naprosto je prerasla u znak koji je doživio toliko transformacija i perturbacija da bi samo evidentiranje svih promjena proizvelo zanimljiv popis materijala, tehnika, raznorodne morfologije i osobnih stilema. Metamorfi (kako ih je sretno nazvala Višnja Slavica Gabout – doživjeli su sada već, kako i priliči našoj suvremenosti, i vlastitu digitalizaciju) i dalje posjeduju anticipativnu ulogu, i dalje su ludički komentar zbilje, i dalje nas zabavljaju svojim preobrazbama iz dubine utrobe.