Govor Igora Šipića povodom početka pohoda gradišćanskih Hrvata „Po staza naših starih“, kada im je uručen prvi primjerak knjige Tajna Apolonova tronošca
Dragi prijatelji, Hrvati Gradišća, na početku vašeg povijesnog hoda, animaciji pohoda vaših predaka od prije 480 godina, više od onog čime vam izražavam osobno poštovanje i divljenje kazuje o vama samima vaša nazočnost, kulturno blago, jezik i običaji. Zato ću stalno biti između poetike i povijesti, gdje se tisućljećima događalo nešto što danas rekonstruira svoja povijesna polazišta sa ishodima ravnima otkriću. Zato vi danas polazite s mora!
Kad na kontinentu čujemo, obično pred ljeto, da kažu – „idemo na more“, mi primorci istom pomislimo: „hm, na more“? – da, ali što je tu more, gdje je tu osjećaj, što je tu organsko, poput posljednje želje dragog mi, nedavno preminulog profesora Nikole Ivanišina, izuzetnog poznavatelja ekspresionizma i djela Ive Vojnovića, kremiranog i potom pepelom iz urne morem razasutog. Organsko, poput velikodostojnice Audur iz doba Vikinga, koja po vlastitoj želji biva sahranjena na samoj crti islandske morske obale, iskazujući dostojanstvo žene do kraja. Organsko poput vas samih, koji ste moru, nekoć otkinuti, sad ponovno užadi materinstva podvrgnuti. More nije samo ono holističko u nama, nego i mi u svakoj kapi tog čudesnog planetarnog tkiva. More ima svoju ontogenezu i filogenezu, svoje zasebno biće, organičnost i duhovnost, more je sveta voda – bogatstvo iz kojeg nastaje novi život. Ali more je i zemljovidna odrednica, njegove geografske predispozicije bitno utječu na mitske predaje kao oblik istodobnog prenošenja i skrivanja znanja o ranoj topografiji i pomorskoj navigaciji, pružaju dublji i bogatiji uvid u pomorsku tradiciju, potičući na preispitivanje uloge pomorskih puteva u mitu i praksi staroga i srednjega vijeka.
Ono što nema svoju svjesnost, ali bitno utječe na svijest o duhovnoj snazi entiteta,dokaz je da nitko, ni cezari, niti politika, ne može utjecati na zakonitost cjelovite sredozemne kolijevke i prijenosnika civilizacija, ni vjekovima tradicionalne pomorske Hrvatske. Ljutio se Plinije Stariji na laži grčkih pjesnika i na njihova slobodna ophođenja sa zemljopisnim podatcima. Ali, ako se logografski i mitografski moglo prikriti crpilišta rudnih bogatstava i žitnica, sa svim posljedicama u kulturnoj devastaciji (moderno se to radi podizanjem brana i akumulacijskih jezera, na primjer, u srcu ramske ili cetinske kulture), nije moguće zaustaviti progres u tom ordonansu „palače“ svijeta, kapi univerzuma – transmutacijsko-evolutivnoj matici života na Zemlji (R. Chambers – Ch. Darwin). Nadograđivana za ljudsko iskustvo, bila je ne samo prauzor i pramjera, nego i sveživot, pa zato i toliko opjevavana i kolonijalno zloupotrebljavana. Ta kaplja mora, bila mirna, uzbibana ili divlja, libijska ili hrvatska, nikad ne će povrijediti one što je nose u svojoj duši; poput svake čežnje, trajno će poticati na povratak. Na kraju kulture nije ono što znamo, nego ono što pamtimo, pa ako me pitate jesam li sretan danas – da, sretan sam, samo zbog vas, zbog dr. Franje Pajrića, koji vas vodi i kaže: „Nasljeđe naše kulture, ili kultura, preživljavano na svakakve načine, pa i u rudimentima, ugradilo se kao ljudski kod, kao skupna memorija društvenih zajednica s ovih prostora.“
Rusmir Agačević, dramski književnik, braneći dr. Semira Osmanagića, istraživača i pronalazača Bosanske piramide Sunca u Visokom, kazao je:
Mene fascinira što je čovjek uzeo kašiku i viljušku i na brdo nasrnuo, pa ga otkopava i raskopava, mene to čudi i raduje, imati takvu golemu snagu i vjeru u nešto što ga naprijed sve više i više tjera … Mene ne interesuje je li zemlja okrugla ili kockasta, mene interesuje ono što ljude motivira i pokreće da vizionari i istraživači budu, mene ta vrsta dobrote i upornosti fascinira, a onaj koji nije takav, neka i dalje po tuđim knjigama rovi i prepisuje ono što su prepisivači od prepisanih prepisivača prepisali, a nigdje mrdnuli sa svog praga nisu …
Premda to podsjeća na epizodu o Rudolfu Wegeneru (meteorolog, koji je dugo bio ismijavan, a prvi je, režući kontinente na zemljovidu, po uzoru na puzzle games, uočio „svekontinent“ nazvan poslije po geolozima Pangea), imam na umu upravo sve vas – jednu od niti koje još mogu pripomoći održanju prava na „drugačiju istinu“, istinu pojedinca, društvenih zajednica, pa i naroda, spram one koja uvijek nekomu odgovara. Zato ste vi ovdje, zato toliki entuzijazam, zato se mi Hrvati danas budimo s osjećajem, i živimo ga, kako nemamo razloga prihvaćati konvencionalnu, konformističku, pa čak i imperijalnu povijest uvijek prilagođenu „pobjedniku“ poput kakva zaleđena lica. Prepoznali smo ontofilogenezu zavičajnog prostora i nasljeđa kulture „Po staza naših starih“. Osupnuti silinom slobode, očito smo u velikom oslobađanju energetskih potencija od gušnje slobodne misli, što u pravilu rađa turbulencijama i potresima. Hrvatskoj se priječe u dva smjera: u procesu razdruživanja od tzv. kulture zajedništva, nalik su kirurškom razdvajanju sraslih blizanaca s najmanje mogućim štetama i realnim šansama za preživljavanje; u novom združivanju, pak, brisanjem svega nacionalnog, sve do potpunog gubitka identiteta i asimilacije. Ne stide se o tomu čak ni javno govoriti. To suvremeno u praksi retorički zvuči: što će nam Gibraltar kad na njemu stražare Britanci!
Kao Mediteranci, za koje je, po Pavlu Pavličiću, „ljepota uvijek unutarnja i ljudska“, vi, Hrvati Gradišća, danas crpite i izražavate svoju biosociološku, biopsihološku ili sociopsihološku samosvijest pokazujući kako je bez dobrog poznavanja zemljopisnog terena vrlo teško shvatiti povijest i povijesno nasljeđe kultura. Ovo prvi puta kazujem i dovodim u vezu s vašim putovanjem: geolozi su dokazali – pitka voda u kraško-dinarskom podzemnom svijetu stara je oko 7 – 10.000 godina (otprilike kad se formirao i Jadran u svom današnjem obliku), a od 125.000 špilja danas u svijetu, 11.500 ih je u Hrvatskoj (nešto manje od 10%). Oba podatka, s motrišta naseljavanja, migracija i humanih potreba, od neandertalskog do neolitskog čovjeka, drastično ukazuju na autoreferencijalnost dinaridskog prostornog korijena, poglavito nakon posljednje oledbe, te njegovu epicentričnost u punoj povijesnoj širini spram europskih okvira. K tomu, kad još i ugledni arheolog (B. Kirigin) potvrdi da se s obje obale Jadrana na Palagružu plovilo prije 8.000 godina onda sve postaje moguće. Zato se ni pod koju cijenu ne smije odustajati od povijesti kao slike nedovršenog.
U tom kontekstu, hrvatskom prostoru dužni smo povijesni tretman i ugled – istinu s kojom vi danas sa središnjeg Jadrana ulazite, osobno držim, na prastaru predrimsku Jantarsku cestu, povijesno i geografski jedino ispravnu vezu sjevernog Sredozemlja i Baltika. Ona je mnogo starija od akvizicije do Vječnog grada poduzete, kao i sve drugo rimsko, iz vojnih razloga, vrlo sumnjive povijesne vjerodajnosti i tipičnog cinizma prema porobljenim narodima.
Ništa nije slučajem odabrano od strane čovjeka kako bi se lakše i brže kretao i u dokompasnom dobu pravilno i sustavno snalazio u prostoru. Sve potpuno mijenja topografsku sliku kad se u nju uključi čovjeka. A on je uvijek pratio zvon predvodnika. Nikada nismo zanijekali vjeru, ali smo olako ispustili iz vida naše domaće životinje. Pustimo li da nas vode, one će do cilja najkraćim, i s najmanje otpora, putem. Mi, živi ljudi, mi smo u stalnoj projekciji, stalno u zrcalu, odašiljemo da bismo se vidjeli: „zub ne može sam sebe ugristi, ni oko samo sebe vidjeti“.
Od prapovijesne Ljube, u Ljubačkom zaljevu kod Nina, takva trasa vodi u središte Zagreba, a zatim se nastavlja dalje u smjeru Baltika. Sinac, Brinje, Modruš i Karlovac, te Šopron, rimska Scarbanatia, i pozicija Devin Grada, Hrvatima naseljenog Devin Starog sela, toposi su te jedino logične utabane staze, nestale, doduše, pod humusom i raslinjem, kojom ćete gaziti sljedećih petnaest dana. Naprosto prirodna, i danas povezuje srednjoeuropske države od Baltika do Jadrana, koje imaju zajedničko kulturno nasljeđe te pripadnost Katoličkoj Crkvi. Na to smo ukazali u upravo izišloj knjizi Tajna Apolonova tronošca (I. Šipić, T. M. Bilosnić). Uostalom, i četiri ceste sagrađene tijekom 18. i 19. stoljeća od Karlovca jugozapadno, kroz šumovite predjele Gorskog kotara, vode prema moru: Karolina (Karlovac – Bakar i Rijeka), Jozefina (Karlovac – Senj), Lujzijana (Karlovac – Rijeka) i Rudolfina (Karlovac – Novi Vinodolski). A, zapravo, sve četiri povezale su Panonsku nizinu s Hrvatskim primorjem.
2003. hvarski su Starograđani odjedrili do svoga egejskog Parosa; 2006. neretvanski lađari preveslali su Jadransko more putem svojih predjedova Molisea. Danas, vi ste se vratili konjima i zapregama da biste pokazali kako multikulturalnost pokreta ne može nasilno prekinuti lanac prirodnih zemljopisnih doticaja. Sve planimetrijske studije, koje smo donijeli u dvije knjige, a obrađeno je oko 150 neuralgičnih točaka i više stotina gradova šireg Sredozemlja, pokazuju da prostor ima nadnacionalno-entitetski integritet kojeg ne mogu razbiti podjele izazvane čovjekom i njegovom djelatnošću i, ne baš bezazleno, opakošću. Mi nikad nećemo razumjeti ljudsku povijest ako ne prihvatimo činjenicu da se čovjek u prostoru vazda ponašao i kretao sustavno, možebitno tehnološki na nižoj razini, ali intelektualno zacijelo umom nadmoćniji. To je zapravo povijest velikih imperija, a stvarnost malih zemalja. Vrijeme je da počnemo učiti od zemljovida!
Dragi prijatelji, tradicija se ne mijenja zakonima, već srcem, a ono, usoljeno u morsko-nebesku plavet, poput naše mediteranske srdele, upravo ustrajava na upornosti čuvanja. Nikad nitko neće zatrti našu tradiciju! Mi ne sanjamo svoj san, mi ga živimo, i ne idemo nikamo; tu smo danas gdje smo i bili, od prije tri, pet, deset tisuća godina; isto more, isti rtovi, uvale, prirodna sidrišta, luke, gradovi i ljudi. Ništa se promijenilo nije, a brodovi i dalje plove; odgovornost u tradiciji ne mjeri se satom, već učinjenim.
Kao što riječ može dirnuti u dušu svojom poetskom snagom tako i vi možete kap mora u hrvatskoj duši uznijeti do nebeskih visina, s pravom se ponositi njome, i sve te njene sustavne i kulturno dotjerane poruke pretvarati u nove momente nadahnuća i nade, ne zaboravljajući ni povijest ni mjesto od kuda i od koga ste potekli. Tek toliko da znate: vi sutra iz Sinca, na izvoru Gacke pod Vencom, polazite sa istog meridijana na kojemu se nalazi i geometrijsko središte Sredozemnog mora – prapovijesna Ljuba i ljubački Venac. Neka to bude trajno zapisano.
Neka vas dragi Bog čuva na vašem historijskom putu.
Rogoznica, 1. srpnja 2013.
