Cigarete, herbicidi i insekticidi na listi ekoloških proizvoda

 
Pojam greenwashing je pojam poznat u marketinškoj praksi koji kupcima prezentira lažni dojam kako neke kompanije posluju u skladu s ekološkim smjernicama, a zapravo to ne čine.
 
Naime, nije nikakva novost da u oglašavanju svojih proizvoda tvrtke koriste i tvrdnje koje nisu istinite ili koje prikazuju realno stanje mnogo ljepšim. Na primjer tvrtke da se pokažu prijateljskijim za okoliš, jamče da provode određene uštede, a takve njihove tvrdnje nisu ničime mjerljive. Ili navode nešto što je irelevantno za proizvod, a prešućuju neke druge sastojke koji su štetni. Recimo, proizvod proglašavaju prirodnim jer sadrži neki prirodni ekstrakt iako je sve ostalo kemija. U takvom zavaravanju kupaca prednjače velike industrije poput energetike, te kemijske, auto i prehrambene industrije. Kako raste interes potrošača za zdravije namirnice, tako se često u marketingu koriste riječi, opisi i sklopovi koji daju dojam da je određeni proizvod zdraviji, »zeleniji«, »održiviji« nego što uistinu jest. O greenwashingu razgovaramo s Jadrankom Boban Pejić, našom vodećom stručnjakinjom za prirodnu prehranu.
Pojam greenwashig je osmislio Jay Westervelt, borac za očuvanje okoliša, koji se u svom eseju osvrnuo na praksu nekih hotela prema kojoj se ponovna uporaba hotelskih ručnika prezentira kao korisna za očuvanje okoliša. Westervelt je dokazao kako nijedan od tih hotela ne čini ništa za smanjenje troškova energije niti koristi ekološke deterdžente te da se takvi hoteli ne bi smjeli nazivati zelenima jer se služe greenwashingom samo za povećanje profita.
»Otkako je zeleno postalo ‘in’, otada je počelo i zavaravanje potrošača. Cjelokupni ekopokret počeo je od zaljubljenika u održivost, a kako je sve počelo poprimati veće razmjere, to je i interes tvrtki da se prikažu kao zelene bio veći«, kaže Boban Pejić. Dodaje da se tako sve veći broj tvrtki počeo kititi epitetom »zeleni« i »održivi« iako je često taj naziv samo zadovoljavanje forme, a ne istinska briga za okoliš.
»Šest je grijehova greenwashinga. Tu je grijeh skrivenog kompromisa koji sugerira da je proizvod ‘zelen’ na osnovu jedne osobine vezane uz okoliš. Primjerice, uz natpise ‘reciklirano’ ili ‘bez klora’, ne navode se druge čak i važnije karakteristike proizvoda. To ne znači da su te tvrdnje lažne, ali ne daju cjelokupnu sliku utjecaja na okoliš. Najbolji su primjeri papir, uredska tehnologija, pisači, deterdženti, vrećice, sprejevi, toneri… Ovaj ‘grijeh’ je i najčešći te obuhvaća 57 posto od ukupnih grijehova«, objašnjava Boban Pejić.
Sljedeći na listi trikova kojima se korporacije služe je neodređenost ili nejasnost. Navodi se tvrdnja koja je toliko nejasno definirana da najvjerojatnije njeno značenje neće biti razumljivo za potrošača. Primjer toga je natpis »non toxic« na proizvodu, iako Boban Pejić tvrdi da sve može biti toksično u određenoj koncentraciji. Tako i sol u velikoj količini postaje opasna za zdravlje, a i organski uzgojena soja pripada među zdrave namirnice, iako najčešće dolazi do potrošača genetski modificirana.
 
»Svaka tvrdnja vezana uz okoliš koja nije podržana konkretnom informacijom ili certifikatom treće strane, je zavaravanje potrošača. U tom slučaju se proizvod proglašava ekološkim ili zelenim, ali bez dokaza. Takav su primjer žarulje za kućanstvo za koje nemaju dokaza o energetskoj učinkovitosti. Ili sredstva za osobnu njegu za koja se navodi da nisu testirana na životinjama, ali nemaju certifikat koji to dokazuje«, tumači Boban Pejić. Tu je i popis sporednih ili nevažnih tvrdnji kojima se neki proizvod želi okarakterizirati.
»Navode se tvrdnje koja doduše jesu istinite, ali su nevažne i ne pomažu kupcu koji traži za okoliš prihvatljiv proizvod. Takve informacije odvlače kupcu pozornost od istinskih zelenih proizvoda«, kaže Boban Pejić. Kao primjer toga navodi oznaku da neki proizvod ne sadrži CFC, a riječ je o sastojku koji je ionako zabranjen još prije 30 godina. U zamke spada i teza – manje od dva zla. Riječ je o tvrdnjama koje mogu biti istinite unutar određene kategorije proizvoda, ali odvlače kupca od većih utjecaja koje kategorija kao cjelina ima. Primjeri toga su organske cigarete i »zeleni« herbicidi i insekticidi. »I na posljetku, tu je i navođenje tvrdnji koje jednostavno nisu istinite, a to je čisto laganje potrošača«, kaže Boban Pejić.
I dok su se neke tvrtke doista obvezale činiti svijet boljim i ljepšim, za mnogo njih je briga za okoliš samo zgodan slogan u stilu: »Kupite naše proizvode i zaustavit ćete globalno zatopljenje, poboljšati kvalitetu zraka i sačuvati oceane«. Te tvrdnje su nategnuta istina, a istodobno pomažu tvrtkama da prikriju ponašanje koje je štetno za okoliš. Zato je prosječnom potrošaču sve teže razlikovati kompanije koje posluju ekološki od onih koje samo žele zamračiti svoje sumnjive aktivnosti.
Potrošači su stalno bombardirani i reklamama kompanija o svim ekološkim ostvarenjima koja su napravile. Čak i one kompanije koje doista naprave nešto dobro za okoliš, često plate mnogo novca na reklamne kampanje iako je riječ o tek minornom ekološkom učinku. Koliko je takvo zavaravanje potrošača uzelo maha dovoljno govori podatak da je Greenpeace pokrenuo i program StopGreenwash.org koji razotkriva takve tvrtke.

Foto: Wikimedia.org
Izvor: Nataša Gajski Kovačić / Vjesnik.hr

Akademija-Art