Kako je Dubravka Vrgoč postala kraljica hrvatskog teatra

U čemu je tajna uspjeha Dubravke Vrgoč, ravnateljice ZKM-a, kazališta koje koristi novac iz europskih fondova, radi koprodukcije s vodećim europskim teatrima i čije predstave neprekidno gostuju na svjetskim pozornicama

Kazališni su ljudi osjetljiva, plaha bića. Ne vole znatiželjne poglede, plaše ih dodatna pitanja, sumnja i kritika. Vole pažnju, komplimente i divljenje, traže novac, svjetla reflektora i zvjezdane statuse u medijima. Dubravka Vrgoč zaslužuje status zvijezde hrvatskog teatarskog neba, ali sama sebi nabavlja novac i plaća reflektore kako bi u ZKM privukla vrhunske redatelje, najbolje predstave i uvjete za njihovo stvaranje – zbog kojih publika ne dolazi, nego je stalno prisutna u kazalištu.
Uostalom, riječ je o osnivačici Festivala svjetskog kazališta, predsjednici Europske kazališne konvencije, menadžerici koja za svoje kazalište pribavlja novac iz fondova Europske Unije, a to znači da kreira projekte koje EU želi financirati jer ih smatra vrijednima, a ZKM je uvela i u Prospero, respektabilni teatarski projekt.
Božidar Violić davno je rekao da se predstave dogode, podrazumijevajući time da je uz veliki rad, talent i milijun drugih okolnosti koje čine predstavu potrebno i nešto što se ne može isplanirati, predvidjeti ni pripremiti, a što u konačnici može publici ponuditi čaroliju koja se zove teatar. Ponekad je to glumac, ponekad redatelj donese to nedefinirano, ali je na kraju dosta bitno ako svi imaju na svojoj strani nekoga tko će ponuditi najbolje uvjete, dovući kvalitetne umjetnike, usput platiti račune i učiniti da kazalište, u svojoj banalnoj formi, može postati mjesto gdje se nalazi jedan drugi svijet.
Dubravka Vrgoč to radi za ZKM koji vodi posljednjih osam godina i u tom je vremenu uspjela iz ZKM-a napraviti najživlji teatar u Zagrebu, a to znači i u Hrvatskoj, kako ocjenjuju kazališni kritičari, a oni su ipak tipovi koji se ne daju impresionirati bilo kakvim banalnostima. Nije to postigla samo pukim raspoređivanjem novca nego i kreativnim pristupom kojim je ZKM danas prepoznat i cijenjen u svijetu teatra izvan granica Hrvatske.
Ono što Dubravku Vrgoč u bitnome razlikuje od njenih kolega jest činjenica da, osim što osigurava novac za funkcioniranje kazališta, ZKM-u daje i svoju estetiku, viđenje teatra koji komunicira s publikom, privlači je i tretira kao svoj neodvojivi dio. Koncept po kojem publika nakon predstave veselo otplješće glumcima i napusti kazalište s istim osjećajem kao da se promijenilo program daljinskim pred televizorom je propao. Ona hoće spontani teatar, predstavu u kojoj je sasvim prirodno otići do šanka i tamo razgovarati dok glumci izvode svoje uloge. Naravno, poanta nije u šanku, već u cjelovitom konceptu gdje je publika, radi koje kazalište i postoji, dio teatra.
 
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Foto: Boris Kovačev/Cropix
Izvor: Globus.jutarnji.hr